Iso Mahmutović: Čovjek koji nije htio da ruši tuđe svetinje

Da li ste čuli za Isu Mahmutovića? Do prije dva dana, nisam ni ja, ali sam, zahvaljujući Nebojši Baboviću, šefu informativne službe opštine Berane, čula. 

Piše: Safeta Biševac, Danas

Vijest o rušenju nedovršenog vjerskog objekta Islamske zajednice Srbije u Zemun Polju izazvala je brojne reakcije. Meni najpoučniji bio je komentar Nebojše Babovića. “Kad je nekim budalama palo na pamet da ruše Njegoševu kapelu na Lovćenu, radnik koji je odbio je bio Bjelopoljac Iso Mahmutović, jer nije htio da ruši tuđe svetinje. Isa je prije par dana posthumno odlikovala SPC za ovaj časni čin…

Onda se, ni 24 sata poslije, u Beogradu našao magarac da sruši džamiju i izazove instant bijes cijele muslimanske zajednice u ovom prokletom regionu. I to na početku Ramazana, da bi valjda dali temu ljudima kad se skupe da iftare. Dok za nalogodavca mislim da je kreten koji je zaslužio da istruhne u septičkoj jami, žao mi je što se među tolikim Srbljem ne nađe bar jedan Iso da nam obraz spasi”, poručio je Babović.

Komentar plasiran preko društvenih mreža ima “osebujniji” rječnik, koji pristojni mediji pokušavaju da izbjegnu, ali politička korektnost ionako više nije “in”.

Na Lovćenu je do početka sedamdesetih prošlog vijeka postojala Njegoševa crkva-kapela, koju je tadašnja vlast riješila da sruši i izgradi Mauzolej. Prijedlog je izazvao nesuglasice i u rukovodstvu Komunističke partije, ali je navodno Tito presudio – ima da bude srušena. Svi pokušaji da rušenje bude spriječeno bili su bezuspješni. Zakon promijenjen, pa je, što bi rekao menadžer Beograda Goran Vesić, “u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima”, grupa građevinskih radnika poslana na teren, da sruši crkvu.

Upravnik gradilišta Mirko Živković im saopštio zadatak, ali Iso Mahmutović se usprotivio. Razni izvori različito bilježe njegove riječi, ali suština je ista. “Neću da rušim crkvu. Neću da rušim ničiju svetinju, a ako neko pokuša da ruši moju, može samo preko mene mrtvog”, rekao je navodno Mahmutović.

Živković ga upitao da li zna da će zbog toga dobiti otkaz, a Iso mu odgovorio: “Ne morate se mučiti, odlazim sam”. Nakon Isa pobunili se još neki radnici. Mahmutović je umro prije 18 godina, pa je posthumno odlikovanje SPC od vladike Amfilohija prije nekoliko dana primio njegov sin Ćazim.

Opšte je poznato da mi muslimani, najblaže rečeno, nismo Njegoševi “fanovi”. Štaviše. “Gorski vijenac” u nama izaziva provalu ljutnje i bijesa, ali ljudskost i pristojnost nalažu čovjeku da ne ruši tuđe.

Nedovršeni i nelegalno građeni vjerski objekat u Zemun Polju se naravno nikako ne može porediti sa Njegoševom kapelom, ali suština je u tome – ne moraš ni da voliš ni da razumiješ, ali ne vrijeđaj i ne ruši. Pogotovo ne ruši vjerski objekat pred praznik pripadnika te vere. I ukoliko imaš hiljade prečih za rušenje. Argumenti – nelegalno je građen, što nisu tražili dozvolu, pravna država …Sramni su izgovori za sramno (ne)djelo. To vam je kao kad radnicima koji mjesecima i godinama ne primaju plate, isključite struju, pošto nisu platili račun. Realno duguju i normalno da im struja bude isključena. Ali, šta ćemo sa time što ti ljudi ne mogu da naplate svoje zarade? Sličan je slučaj sa muslimanima Beograda.

Još sredinom devedesetih mi se tadašnji beogradski muftija rahmetli Hamdija Jusufspahić žalio da Islamskoj zajednici država ne dozvoljava da u Beogradu podigne novu džamiju, niti daje parcelu za muslimansko groblje. Stanje je nepromijenjeno. A Jusufspahići su toliku lojalnost i poniznost prema državi pokazivali da mnogim muslimanima, posebno nama Sandžaklijama, idu na živce.

O ovome je govorio i premijer-predsjednik AV. U svom stilu: Srbija sve poštuje, muslimani naši građani, ja ću da ih štitim, ali zakon mora da se poštuje… Rušenje u Zemun Polju nema veze sa zakonom već sa diskriminacijom i onom poznatom “Ne čini drugima ono što ne želiš da drugi tebi čine”.