Jakub-paša Bošnjak i velika pobjeda na Krbavskom polju u 15. vijeku

O Jakub-paši Bošnjaku je puno pisano, posebno o njegovoj pobjedi na Krbavskom polju 1493. godine.

Osmanski izvori ga ocijenjuju na jedan način, a zapadni na drugi. U usmenoj tradiciji sačuvane su predaje o njegovom epskom karakteru.

On je na osmanski dvor došao u vrijeme sultana Fatiha, a odgajan je na dvoru i od tada pa do Krbavske bitke prošao je burnu i vojničku uspješnu karijeru puno uspona i padova. Prvo je bio savjetnik princu, a onda sultanu Bajazidu II (1481–1512). Brzo je postao kapu-aga ili maršal dvora kod princa Bajazida. Kada je princ postao sultan, imenovao ga je za miralema, a onda ga poslao kao lalu ili učitelja za sina Ahmeda. Početkom 1485. imenovan je za rumelijskog beglerbega.

Osim sa pobjedom na Krbavskom polju, proslavio se i po uspjesima u mletačko-osmanskim ratovima, osvojivši Levant. Ostavio je traga i na književnost, poeziju na osmanskom jeziku. Bio je utemeljitelj islamske dvorske epike u 15. stoljeću. Na osnovu njegove kaside fahriyye ili samopohvalne kaside, spjevane povodom njegove pobjede na Krbavskom polju, može se reći o početku pisanja rodoljubive dvorske islamske poezije u Bosni 1493., a on se može smatrati jednim od utemeljitelja takve vrste poezije u pisanoj književnoj tradiciji na osmanskom jeziku. Tu kasidu piše kao neku vrstu pisma sultanu Bajazidu II. Obzirom da je on sam piše i da je bio glavni zapovjednik osmanske vojske na Krbavi, njegova kasida ima status važnog izvora za proučavanje njegove biografije.

Bio je veliki dobrotvor, odnosno vakif, koji je 1491. podigao skroman mesdžid sa malim prihodima, u Sarajevu sa lijeve strane Miljacke, iznad Alifakovca, a prema Bistriku. Pojedini autori Jakub-pašu zovu Derviš svrstavajući ga u određeni derviški red, dok drugi misle da se radi o poetskom načinu izražavanja skromnosti. Oko mesdžida formirana je Jakub-pašina mahala, koja se spominje u izvorima 1516. godine. Mahala je imala 31 domaćinstvo, 32 neoženjena i kuće udovica. Svi naredni vakufi su bili bili kao vrsta sekundarnog vakufa koji su poboljšavali funkciju osnovnog vakufa, Jakub-paše Bošnjaka.

Njegovi vojni uspjesi su važni, kao odbrana Sarajeva. Kroz borbu kod Jajca ponovo je osvojen Vinac, ali je u borbama 1491. ubijen veliki dio vojske, među njima iste godine i poznati Alija Đerzelez, kojeg osmanske hronike zovu vitezom Bosne. U prodorima osmanske vojske ginulo je dosta vojnika, pa su sljedeći upadi bili jači i dvosmjerni prema ugarskoj i osmanskoj teritoriji.

Upad Jakub-paše 1493. je dobro pripremljen, a u Varešu iskovano oružje sa oklopima kao kod srednjovjekovnih ratnika u Bosni. U maju te godine je počeo napad na Jajce gdje se sklanjala ugarska vojska i bila opasnost jer je izlazila iz utvrde i pustošila krajeve u srednjoj Bosni u periodima kad su slabije čuvani. Tu se radilo o odbrani Sarajeva, a prodori su izravno ugrožavali samo Sarajevo.

Jakub-paša je slijedio bana Emerika Derenčina koji se sklonio u utvrdu. Da ne bi gubio vojnike u dugoj opsadi Jajca, nastavio je prodor prema ugarskim teritorijama na sjeveru. Ban je organizovao zasjede pri povratku Jakub-pašine vojske iz Štajerske, u Zagorju gdje su proveli 15 dana, koja je htjela izbjeći sukobe i ulazeći u dio Bosne koji su kontrolisali. Jakub-paša je pokušao pregovarati sa banom o prelasku u Bosnu dajući veliki otkup za prolaz iscrpljene vojske, ali ban je htio sav osvojeni plijen Jakub-pašinih vojnika, ne nudeći potpunu garanciju za živote osmanskih vojnika.

Ban sa zapovjednicima je presijekao put na Krbavskom polju i dolazi do bitke 09.09.1493., kada Jakub-paša pobjeđuje protiv ugarske vojske gdje su učestvovale brojne jedinice sastavljene i od lokalnih vojnika. Jakub-pašina vojska se podijelila u prvi dio koji je predvodio Ismail-beg, drugi Mehmed-beg, treći Jakub-paša. Izvukli su mudrom taktikom vojsku bana na sredinu polja i napali iz tri pravca, koji su bili neočekivani, iznenadivši tako ugarsku vojsku.

Neprijatelj je na Krbavi pretrpio ogromne gubitke, a položaj Ugarske je oslabio na tom području da je trebalo skoro 100 godina da se popravi. U različitim izvorima se spominje između 5000 i 10000 Ugara i Hrvata koji su poginuli na Krbavi. Hadidi daje opis Krbavske bitke, ne iznoseći posebne podatke koji se odnose na tu bitku, nego općenito, skoro stereotipni opis borbe kakav je čest u narativnim historijskim mesnevijama na osmanskom jeziku. Njegova recepcija bitke je samo jedna od slavnih bitaka kojom se učvršćuju granice Carstva na zapadu, sa Sarajevom, kao mjestom koje konačno postaje mirno i oslobođeno od upada i pljačkanja ugarske vojske, personificiranog u liku bana. Za njega je to bila bitka za sigurnost Bosne, bitka između Ugarske i Carstva. Ban Derendžin nakon Krbavske bitke 1493. više nije pustošio Bosnu, dok su krajevi sjeverno od Save postali objektom daljih osvajanja.

Osmanske i zapadne hronike opisuju upade i Jakub-paše i bana. Lokalna historiografija često ima jednostrane stereotipne interpretacije. Pojedini kažu da je Jakub-paša bio surov jer je bio derviš, kao stereotipni srednjovjekovni neprijateljski diskurs u opisu figure protivnika, dok ga drugi veličaju kao velikog dobrotvora i čovjeka koji je cijenio nauku i kulturu i utjecao na širenje religije sagradivši džamiju u Solunu i mesdžid-džamiju u Sarajevu gdje su se Sarajlije krajem 15. stoljeća mogle opismenjavati i uključivati vjeru. Bez obzira na stereotipe, činjenica je da ni Osmanskom carstvu nije bilo stalo do mirne Bosne zbog Bosne, a ni Ugarskoj do mirne Dalmacije, Like i Posavine zbog mira i napretka tih krajeva, nego do njih samih, do većeg teritorija i materijalne koristi vladarskih kuća i državnog aparata.

(Iz rada Islamska kultura u Bosni i Hercegovini u drugoj polovini 15. stoljeća – Amina Katerji, UNSA)

(MiruhBosne)