Autor: Akademik prof. dr. Adamir Jerković
U Izraelu radost, a u Palestini i u Libanu plač. Ubijen je vođa Hezbolaha Hassan Nasrallah. Jevreji nemaju razlog za radovanje, jer smrt jednog čovjeka ne znači kraj pokreta ni ideje već će donijeti novi podsticaj ratu, možda i gorem nego što se dosada vodio. To je rezultat ubistva jednog lidera, a takvih među napaćenim narodom Palestine i arapskog svijeta ima na hiljade. Krv traži novu krv, osveta traži novu osvetu, rat novi rat tako da na televiziji prikazano radovanje u Izraelu ne znači ništa osim daljeg produženja straha stanovnika Tel Aviva, Haife, Aškelona i drugih gradova koji će svako malo bez obzira na sistem „Željezne kupole“ (Iron Dome) morati tražiti zaklone od Hebolahovih i Hamasovih raketa. Pokazalo se da Željezna kupola nije magična i da sve proektile koji se ispale iz Libana od strane Hezbolaha i Hamasa ne može da zaustavi. Makar prođe jedan projektil kratkog dometa iz južnog Libana. Jer, mira nema dok se stanovnici Palestine drže u ropskom položaju od strane jevrejeske militantne države koja koristi svaki povod za proširenje svoje teritorije, a cilj je ili ubistvo ili istjerivanje muslimansko-kršćanskih stanovnika sa „Svete zemlje“. Posljednji napad na Nasrallaha došao je direktnom naredbom premijera cionističke države Benjamina Netanyahua koji je zaključio „da snažni udari koje je izraelska vojska nanijela Hezbolahu posljednjih dana nisu dovoljni, jer dok je Nasrallah bio živ, on bi brzo obnovio kapacitet Hezbolaha. Prema tome, ja sam izdao naredbu i on više nije sa nama – pobjednički je likovao izraelski premijer koji se ubraja u najveće „pse rata“ od osnivanja izraelske države. Pri tome je Nasrallaha nazvao „teroristom broj jedan“ i „glavnim motorom iranske osovine zla“, dodajući da je Hezbolah skovao planove da uništi Izrael. Očigledno premijer Netanyahu ima u vidu prosječnog izraelskog građanina, potencijalnog glasača, koji bi na izborima mogao „zanemariti“ njegovu korupcionašku prošlost i dati mu vjetar u leđa zbog eliminacije tako važnog neprijatelja.
Izrael se očito pouzdaje u svoju nesumnjivu snagu koju je razvio za posljednjih 70-tak godina od svog osnivanja. Od 1948. godine kada je stvorena jevrejska država Izrael se stalno oslanjao na snagu oružja koje je razvijao po uzoru na svoje progonitelje iz II svjetskog rata da bi danas postao bez sumnje sila broj jedan na Bliskom istoku sa respektabilnom snagom u svjetskim okvirima. Izrael računa na podršku SAD i drugih zapadnih zemalja koje ne daju ni progovoriti u svojim zemljama o izraelskoj osvajačkoj politici na Bliskom istoku, a njemački kancelar Olaf Scholz obavezao se na njemačku podršku Izraelu i obećao da će onemogućiti sve aktivnosti Hamasa u zemlji „i ciljati na osumnjičene simpatizere Hamas“, što je uveliko u skladu sa stavom Berlina od 1970-ih, koji politički potpuno stoji uz Izrael na Bliskom istoku i pruža podršku njegovoj vojsci. Tako je uglavnom i sa ostalim liderima zapadnog svijeta, uz neke časne izuzetke, kao npr. Španija, Norveška ili Irska. Ta kampanja zapadnih vlada protiv arapskog sindroma je veoma glasna i skoro potpuno ujedinjena. Ona se ne osvrće na proteste svog stanovništva koje očigledno bolje od njegovih predstavnika u vlasti razumije namjere Izraelaca koji su dosada ubili preko 41.000 Palestinaca uglavnom u Gazi, iako sporadičnih ubistava ima i na drugim okupiranim područjima, posebno na Zapadnoj obali. Malo je vjerovatno da će talas ovakvog životinjskog progona Arapa prestati u bližoj budućnosti a vrlo je izvjesno da će osokoljeni likvidacijama svojih protivnika među Palestincima i Arapima u Libanu i na Golanskoj visoravni (Sirija) nastaviti svoju agresivnu politiku koju temelje i na kukavoj politici arapskih režima pridobijenih u američkoj diplomatskoj ofanzivi od prije nekoliko godina. Tako je nastao Abrahamov sporazum o uspostavljanju punopravnih diplomatskih odnosa između Izraela, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Kraljevine Bahrein za koji Izraelci na sva usta pričaju da predstavlja prijelomni trenutak za Bliski istok. Prema riječima izraelskog ambasadora Ilan Mora radi se o povijesnom događaju „koji označava novi početak za regiju, a osim mira donijet će i prosperitet koji će se odmah osjetiti u svim državama regije Bliskog istoka“. Među Palestincima ovaj sporazum za koji je zaslužan tadašnji američki predsjednik Donald Trump se tumači kao izdaja arapske stvari. On je bez sumnje imao za cilj umrtviti arapsku solidarnost, što je postignuto „neutralizacijom“ saudijskog dvora, i od ranije Egipta i Jordana. I kako se vidi proizveo je očekivano djejstvo.
Ubistvo Nasralaha je bez sumnje veliki udarac za Hezbolah. Ova šiitska organizacija danas je maltene „država u državi“, njegovi borci fanatično su opredijeljeni za ideju, na raspolaganju imaju do 200.000 naoružanih ljudi i oni nisu bez ratnog iskustva ako se zna da su ratovali već u Siriji. Osim toga uživaju nepodijeljenu podršku Irana. Ne zna se kako će Hezbolah odgovoriti, jer oni još nisu koristili svoje precizno vođene projektile koji mogu da dostignu ciljeve duboko u izraelskoj teritoriji. U minulim danima vođen je ograničeni rat između Izraela i Hezbolaha, ali sada nakon ovog ubistva Nasrallaha moglo bi doći do multipliciranja nasilje na Bliskom istoku, jer ne treba zaboraviti da tu postoje i druge grupe koje podržava Iran koje će se pridružiti Hezbolahu. Ovo je vrlo bremenit i opasan trenutak na Bliskom istoku sa vrlo nepredvidivim posljedicama ne samo po region nego i po cijeli svijet. Situacija prijeti dramatičnom eksalacijom i totalnim ratom. Što se tiče Hezbolaha treba očekivati njegovo prestrojavanja a nikako uzmicanje pred Izraelom. Oni moraju prije svega da ojačaju svoj sigurnosni sistem, koji se pokazao mnogo inferiornijim od izraelskog. Izraelska ubistva putem eksplozivnih pejdžora i voki tokija, odnosno ubistva vojnih komandanata pokazala su da Izrael ima odličnu obavještajnu službu protiv koje se više nego dosada moraju boriti predstavnici protivničkih pokreta, prije svih Hezbolah i Hamas, koji je izgubio svog lidera Ismaila Haniyeha u Teheranu daleko od poprišta stvarne bitke. Izraelci su tako povrdili da ne biraju ni mjesto ni vrijeme za likvidaciju svojih protivnika. Njihova je logika „cilj opravdava sredstvo“.