Dolaskom osmanske vlasti započeo je dinamičan razvitak urbanih gradskih naselja u Bosni, već u 15. i početkom 16. stoljeća. Na području Uskopja on je kasnio, zbog graničnog položaja prema Ugarskoj i čestih sukoba i pustošenja s teritorija Jajačke banovine koja je pala 1527. godine. Od zatečenih i naprijed spomenutih srednjovjekovnih mjesta jedino se intenzivnije razvijao Prusac, dok je napuštanjem Vesele Straže i Susida zamro i trg Gračanica.
Uslijed spomenutih okolnosti, sa izvjesnim zakašnjenjem, došlo je do formiranja novih gradskih naselja, koja danas povezuju gotovo isti nazivi, Vakuf, Donji i Gornji. Osim te karakteristike, koja upućuje na način nastanka, njihovo utemeljenje i osnivanje, u sudbini ove dvije bosanske kasabe imaju još zajedničkog; osnivači su im ljudi domaćeg porijekla i kasabama – urbanim gradskim naseljima postali su približno u isto vrijeme, Donji Vakuf 981. (1573.) i Gornji Vakuf 1001. (1593.) hidžretske godine.
Postanak kasabe Donji Vakuf
Donji Vakuf nastao je kao zadužbina-vakuf Ibrahim-bega iz bošnjačke plemićke porodice Malkoča (Malkočevića) koja je porijeklom s područja Uskopja. Na mjestu gdje je grad, sredinom 16. stoljeća podignuta su dva mosta od kojih je jedan kameni sa pet lukova, a potom zbog prometnog značaja i karavansaraj pored mosta, zatim tekija, kao vakufske zadužbine. Mostove i karavansaraj podigli su također Malkoči. Postepenim naseljavanjem oko mosta nastalo je naselje Nev Abad – Novosel ili Novo naselje. Oko njega se prvobitno naseljavalo stanovništvo koje je gradilo i kasnije uglavnom održavalo most i vršilo popravke na njemu, a potom i drugi stanovnici.
Hidžretske 981. (1573.) godine Ibrahim-beg je podigao džamiju i mekteb. Time su ispunjeni uvjeti da ovo jesto može biti proglašeno kasabom, koja se zvala “kasaba Nev Abad, drugim imenom Novosel”. Navedeni Ibrahim-beg je uvakufio još 77.000 akči gotovine, 18 dućana čiji zakup je donosio 508 akči i 3 mlina koji su također donosili prihod 1.740 akči godišnje. Prva mahala formirana je oko džamije Ibrahim-bega. Druga mahala u kasabi zvala se Mahala Hasan-efendije i u njoj je kasnije Mehmed Čelebi sagradio džamiju za koju je uvakufio sumu od 40.400 akči. Obje mahale u ovoj kasabi bile su naseljene isključivo muslimanima, doseljenim iz okolnih sela, a nekoliko ih je kao trgovci ili zanatlije doseljeno iz drugih razvijenih kasaba Bosne.
Postanak kasabe Gornji Vakuf
Kao kasaba, nešto mlađe, ali kao naseljeno mjesto znatno starije naselje predstavlja Gornji Vakuf. Dvije decenije nakon osnivanja kasabe Donji Vakuf (Novosel), 1001. hidžretske godine (1593.) Bošnjak Mehmed-beg je podigao džamiju u mjestu, do tada poznatom kao selo Česta (Cesta ili Čista). Selo Česta spominje se početkom 16. stoljeća i spada u red sela koje je prednjačilo u prihvatanju islama. Do sredine 16. stoljeća svi stanovnici ovoga naselja prihvatili su islam.
Komunikacioni značaj ovog mjesta bio je presudan za formiranje kasabe. Pored toga sela prolazio je značajni put i kod njega je bio važan prijelaz preko rijeke Vrbas. Oko toga prijelaza naseljavano je stanovništvo koje je imalo zadatak da vrši službu čuvara i popravljača mosta, a vjerovatno i lađara-prijevoznika preko rijeke. Na svim putnim pravcima koji su iz bio kojih razloga mogli biti opasni postavljani su posebni službenici čiji zadatak je bio obezbjeđivati opasna i nesigurna mjesta.
Kako je broj stanovnika i prometni značaj ovog mjesta rastao, hidžretske 1001. (1593.) godine, Mehmed-beg je podigao džamiju i to mjesto budući da je već ispunjavalo i ostale uvjete, proglašeno je kasabom. Tako je selo Česta (Cesta) postalo kasaba Česta. Nema sumnje da se i u nazivu nekadašnjeg sela krije prometni značaj, jer je iz kotline rijeke Bosne preko Lašve u njega dolazio put u gornji tok Vrbasa i odatle se odvajao niz Vrbas ka sjeveru Bosne, a drugi put uz Vrbas vodio je u dolinu Neretve. Taj pravac poznat je još iz rimskog, kasnoantičkog, ali i srednjovjekovnog perioda.
Razloge posebne pažnje podizanja i naseljavanja opravdavale su naprosto potrebe kvalitetnog osiguranja redovnog prijelaza na tom mjestu, pošto “most rijeke odnese, pa po više dana putnici ostanu”. Pored džamije podignut je i mekteb, karavansaraj, 16 dućana, a vakif je uvakufio i 56.460 akči gotovine i dio zemlje koja je davana u zakup uz nadoknadu od 800 akči. Karavansaraj je bio besplatan.
Budući da su obje nastale i ispunile sve onovremenske standarde jednog urbanog naselja zahvaljujući upravo velikim vakifima i njihovim zadužbinama, u narodu su sasvim opravdano nazvane Vakuf, što je ušlo i u sastav njihovog imena. Da bi se međusobno razlikovali zbog neposredne blizine ova dva grada su riječi “Vakuf” dobili još jednu odrednicu “Gornji i Donji”.
Naziv Uskoplje koji se danas želi nametnuti jednoj od ove dvije bosanske kasabe ponajmanje ima izravne veze sa prošlošću ovoga grada, tek toliko koliko i svako drugo naseljeno mjesto koje je pripadalo uskom pojasu gornjeg toka Vrbasa od Donjeg do Gornjeg Vakufa. Još goru sudbinu doživio je Donji Vakuf dok je bio pod okupacijom u vrijeme agresije na Bosnu od 92-95. godine dobio naziv Srbobran. Dio je to strategije u funkciji potiranja identiteta Bošnjaka i potiskivanja u zaborav njihovog doprinosa u osnivanju i razvitku gradskih naselja u Bosni.
