Jugoslavija, mitska zemlja: Privid i statistika

Svako malo na portalima osvane tekst ili intervju u kojima se najčešće nostalgično, nerijetko i duboko sentimentalno, opisuje nekadašnja Jugoslavija kao uzor zemlja u kojoj je svima bilo dobro i potaman a problemi uglavnom riješeni. Od posla do stanova.

Živio sam u Jugoslaviji, volio je kao dobar dio njenih stanovnika, ali predstavljati je kao „rajski“ prostor nije samo lijepa laž nego i potpuno nepotrebno. Bez obzira kakav je cilj tog krečenja prošlosti uključujući i želju da se time podebljaju linije katastrofe zamrznutog društva današnje BiH.

Jugoslavija (1945-1991.) nesumnjivo je imala svoje vrijednosti od sigurnosti građana, mogućnosti dobrog obrazovanja, velikih ulaganja u sport i kulturu do zaštite manjina, solidarnosti te kvalitetne i besplatne zdravstene zaštite ili društvenog entuzijazma kojim su pomjerane planine. Ono za čim posebno treba žaliti jesu standardi te zemlje. Ako ste bili jugoslovenski pisac ili režiser, sportista ili profesor bili ste istovremeno i evropski. Bilo je puno slikara, glumaca, pjesnika ili novinara ali vrlo malo jugoslovenskih. Trebali ste imati vrhunski kvalitet koji su priznavali svi a ne samo jedan grad ili dvije regije.

Međutim, kada se objavljuje da su u onoj Jugoslaviji svi radili, a pripadnici srednje klase imali stanove i auta, imam osjećaj da u toj zemlji nisam proveo ni dana. Radio sam 15 godina u firmi, regularno mi je svakog mjeseca odbijano 10 odsto od bruto plate u fond za stanogradnju, ali nikad nisam bio ni blizu vrha liste za stan. Ne žalim se na godine podstanarstva po rubnim dijelovima grada nego na tadašnju nemogućnost da uopšte pronađete stan. Nisu postojali krediti za stan, društveni stanovi se nisu mogli iznajmiti i ostajala vam je tanka mogućnost da ga pronađete negdje u privatnim kućama na sarajevskoj periferiji. Kad sam morao napustiti stan na Stupu, jer je gazda kuće imao neke druge planove, mjesecima sam bezuspješno tražio prostor za tročlanu porodicu. Samo zahvaljujući prijateljici uspio sam bukvalno pred iseljenje pronaći prizeman prostor u jednoj kući u Velešićima. Bio sam novinar, znao puno ljudi, ali nikada, baš nikada, nisam bio u prilici da iznajmim normalan stan niti da imam bilo kakvu mogućnost izbora.

Koliko znam samo tri institucije nisu imale problem sa stanovima za svoje uposlenike. Vojska, policija i partijska nomenklatura.

U Jugoslaviji je puno ljudi radilo i uglavnom su bili slabo plaćeni. Istovremeno, bio je i dalje visok broj nezaposlenih i to je bila vječna tema za „angažovano“ novinarstvo. Napravio sam jedan od svojih boljih dokumentaraca o temi odlaska talentovanih ljudi iz zemlje. Taj odliv mozgova, kako su opisivali mediji, bio je jedan od gorućih problema Jugoslavije sredinom 1980-tih. Mogli ste biti najbolji student i da su vam šanse za posao minimalne. One su se dramatično uvećavale ako ste imali „vezu“. Partijsku, porodičnu, ili samo prijateljsku. Iz kuće mi je primjer jednog od najboljih studenata Univerziteta koji je jedva našao posao potpuno na margini njegovog znanja, interesa ili želja. Istini za volju u današnjoj BiH nikad nije mogao ni pomisliti da može dobiti posao. Da ne otvaramo pitanja slobode i ideologije.

Mogao bih nabrajati manjkavosti na novih stotinu stranica ali, svejedno, ta je zemlja bila moj najdraži prostor. Između ostalog jer sam se u njoj mogao boriti za svoj komad slobode ali i zato što sam tada bio mlad. Kao što će možda današnja BiH biti najdraža nekom ko danas guli školsku klupu. Ili što je svojedoba rekla jedina starija gospođa. Na pitanje, kad vam je bilo najljepše u životu bila je krajnje precizna: „1942. u Sarajevu. Kad sam imala 17 godina“.

No, to su već opšta mjesta. Davno je Milan Kundera pisao kako je jednom gledao stare novine sa Hitlerom na naslovnici i osjetio nostalgiju. Jer je tada bio mlad.

Ukratko, možda ona Jugoslavija izgleda kao Periklovo doba za ovo danas ali davno je taj vasionski brod napustio ovaj prostor. I što je udaljenija, Jugoslavija postaje sve više mitska zemlja. Gdje se uveličavaju vrline a brišu mane, piše Boro Kontić.

Emir Habul piše o cijanama popularnog Stojadina, sirove minas kafe i koliko se izdvajalo za kiriju, kakve su cijene bile sedamdesetih, a šta je bila 1990. godina u Jugoslaviji.

Bezuspješno pokušavam razuvjeriti znance kako su devedestih zarađivali hiljade maraka, ili one malo starije, kako su u onom sistemu sa platom išli na ljetovanje (bez čekova) i „još je preostajalo para“; kako se „golf“ otplaćivao za šest godina itd. Mnogi web portali, sada pišu o „najboljoj godini u historiji Jugoslavije“, a to je Markovićeva 1990. Tvrde da su prosječne plate prelazile hiljadu maraka. Da li je baš tako, i kako smo zapravo živjeli?

Kroz statističke godišnjake uporedićemo najbolju 1990. i „zlatne sedamdesete“. Radi lakšeg praćenja brojki i pokušaja uspostavljanja realne mjere predstavljamo pregled kurseva jugoslovenskog dinara u odnosu na konvertibilne valute, cijene i plate.

Bacimo pogled na 1990. godinu. Savezni premijer Ante Marković najavio je velike reforme. Njihov vidljivi efekat u 1990. godini bio je stabilan kurs dinara prema njemačkoj marki u odnosu 1:7, uvećanje deviznih rezervi zemlje na oko 10 milijardi dolara, smanjenje spoljnjeg duga na oko 17 milijardi, obuzdavanje inflacije (3% u martu 1990.), puni izlozi roba široke potrošnje…

Ali da vidimo prvo koliko smo zarađivali 1990.? Statistika kaže je u Bosni i Hercegovini prosječna plata bila 483 DM. U privredi 453, a u vanprivredi (finasije, uprava, industrija nafte, banke i osiguranja) 646,4 DM.

A sad da vidimo šta smo mogli za te te pare? Kilogram sirove minas kafe bio je 108,34 dinara, a muška košulja (pamučna) 409 dinara. Da prevedemo: kilogram sirove minas kafe koštao je 15,4 DM, a muška košulja (pamučna) 58 DM!

U odnosu na predhodne godine, cijene komunalnih usluga su porasle, ali su i one i dalje bile socijalna kategorija. Kubni metar vode koštao je 2,13 dinara; smetljarina (m2) 0,37 dinara; centralno grijanje (m2) 4,73; javni prevoz u gradu (pojedinačna karta) 4,68: struja kwh (skupa) 0,84 itd.

Da bi se kupila veš mašina, električni šporet i frižider (ta tri artikla koštala su 2428 DM) trebalo je ravno pet prosječnih plata. Uporedimo kupovnu moć današnjih 838 KM prosječne plate u Federaciji BiH. Otprilike, danas s dvije prosječne plate se mogu kupiti ti aparati.

Otkud onda mit o „najboljoj godini u historiji“? Vjerovatno osjećaj da se Njemačka marka mogla legalno kupiti u banci, ugušena je galopirajuća inflacija i dnevno obezvrijeđivanje dinara, police u trgovini bile su pune luksuzne robe (čokolade iz Njemačke koštale su 7 dinara ili 1 DM, a viski „Johnnie Walker“ 16 DM) i što je poslije bivalo sve gore i gore, Markovićeva godina je ostala zapamćena kao što se pamti i romantizira djetinjstvo.

Još jedna napomena: nakon što je u junu 1990. prestala mjera zamrzavanja plata, niko se više nije suzdržao da ih obuzda. U julu, avgustu i septembru plate su porasle, a s njima i inflacija. Polovinom septembra dinar devalvira i novi je kurs 1:9. Krajnji rezultat na kraju godine je bio porast inflacije za 30 postotaka, povećanje nezaposlenosti, pad BDP-a i izvoza. Reforme su praktično propale a da se nije ozbiljnije ni krenulo u restrukturiranje privrednog i političkog sistema. Ali to je druga tema.

Osvrnimo se i na „zlatne sedamdesete“. Starije generacije danas s nostalgijom pamte sedamdesete kada je standard rastao zahvaljujući stranom zaduživanju i usmjeravanju sredstava u javnu potrošnju. U tom periodu prosječne plate kretale su se oko 500 DM i rast standarda je bio vidljiv iz godine u godinu, i život je, hajmo reći, bio pristojan. Međutim, za rast standarda nije bilo ekonomskog pokrića. Tako je stanarina za stan od 50 m2 1980. iznosila 13,8 DM. Bila je to bagatela. Ali treba imati na umu da su korisnici društvenih stanova bili privilegovana kasta petine stanovništva, koliko je otpadalo na društvene stanove. Ostalih 80 posto zaposlenih morali su se dovijati u sistemu u kome banke nisu odobravale stambene kredite pa je dolazilo do zloupotreba kredita „zelenog plana“ i drugih privrednih kampanja čija su se sredstva prelila u vikendice. Ali tu su priliku imali privilegirani.

U razdoblju 1979-1984. standard je pao za 34 posto a penzije 40 procenata. Investicije su sa 34 posto BDP-a iz 1980. pale na manje od 20 postotaka u 1984…. Gubici rastu. Kuriozitet je da je za osvajanje proizvodnje tenka M-84 u „Đuri Đakoviću“ potrošeno tri milijarde tadašnjih dolara bez da je išta vraćeno od tog novca. Afera Agrokomerc pojela je direktno 500 miliona dolara, koliko je iznosio mjenični dug. Zaboravlja se da su svi prihodi BiH (od 1988.) oporezovani sa 3% kako bi Republika povjeriocima namirila polovina duga – 250 miliona dolara.

Trošenja bez pokrića, nereformirana ekonomija i partijska kontrola akumulacije, došli su na naplatu. Vladimir Gligorov kaže da je Jugoslavija 1982. bankrotirala. Te godine se javljaju nestašiće kafe, benzina, uvoznih lijekova i druge uvozne robe. Za vožnju automobilima jedno vrijeme važi pravilo par-nepar. Vlada Milke Planinc bezuspješno je pokušala liječiti teško oboljelu ekonomiju. Ekonomista Gligorov tvrdi da je bankrot nastupio ne zbog toga što je spoljni dug bio visok (30% BDP-a) već zbog toga što je refinansiranje duga bilo jako skupo a prihoda nije bilo. Spoljno trgovinski deficit se iz godine u godinu povećavao.

„Jugoslaviji nisu bili problem dugovi“, poentira Gligorov, „Problem je bio privredni i politički sistem“.

U onom sistemu je balast bilo vještačko održavanje standarda i visoke zaposlenosti, a danas neproporcionalno veliki broj izdržavanih lica (ratni veterani) i prekobrojna administracija. I onda i danas izostale su ekonomske i političke reforme.

-Statistički godišnjak za 1990. kaže da je:
kilogram riže bio 38,67 dinara;
polubijeli hljeb 7,17;
krompir 7,7;
grah 31,75;
jabuke 14,77;
limun 18,61;
junetina bez kosti 56,81;
teletina s kostima 69,80;
ulje 18,14;
kafa (minas sirova) 108,34;
sarajevska „Drina“ 8,50;
muška košulja (pamučna) 409;
muške cipele (kožni đon) 698;
električni šporet 5121;
mašina za veš 7526;
frižider 4.352 dinara…

-Cijena „stojadina“

Na primjeru popularnog „stojadina“ pokazaćemo učinke inflacije. „Zastava 101“ 1980. koštala je 7200 DM. Godinu kasnije 9000 DM i trebalo je izdvojiti gotovo dvadeset prosječnih plata.