JUNAK ODBRANE NOVOG PAZARA: Šaban Poluža (1871-1945)

– Poluža je sa svojom brigadom otišao u Novi Pazar da brani Bošnjake od napada četnika koji su u to vrijeme činili velike represalije, pljačke, ubistva i paljevine imovine Bošnjaka. Tamo je ostao jedno vrijeme sve dok nisu četničke snage protjerali dovoljno daleko, da bi se sa svojim borcima vratio u Drenicu.

Šaban Poluža rođen je 1871. godine u selu Godanc u Dreničkom kraju. Potiče iz siromašne familije, a još kao dijete bio je svjedok teškog života albanskog seljaka, prvo pod turskom, a kasnije pod srpskom, bugarskom i austro-ugarskom vlašću (u Prvom svjetskom ratu) i ponovo pod srpskom – nakon formiranja Kraljevine Jugoslavije 1918. godine.

Kada je selo Poluža bilo okupirano od strane Bugara, narod bira Polužu za čauša (poslanika). U to vrijeme selo Poluža se nalazilo na samoj granici sa Austro-Ugarskom. Šaban se nije ograničavao samo na oblast koju su držali Bugari pod okupacijom, već je zalazio i na teritoriju koju su kontrolisali Austrijanci, da bi vidio kako tamo živi albanski narod. Na teritoriji koju su držali Austrijanci, njegov narod je uživao neka nacionalna prava, a dozvoljeno je bilo i otvaranje škola na albanskom. Na drugoj strani, onoj koju su kontrolisali Bugari, stanje je bilo nepodnošljivo. Zbog svađe sa bugarskim oficirom, Jeftom Bulgarijem, Šaban biva uhapšen i sproveden u Prištinu. U zatvoru je bio 3 mjeseca. Kada je izašao iz zatvora, Kosovo je već bilo pod okupacijom Srbije. On je ustao protiv tadašnjeg režima koji je bio još gori od predhodnog. Zbog svog protivljenja srpskim vlastima bio je hapšen u Srbici i Mitrovici.

Godine 1920. Šaban dolazi u kontakt sa Azemom Bejtom kada se oni dogovaraju da zajednički organizuju svoj narod za predstojeće događaje. U to vrijeme Poluža je izabran za predsjednika opštine Poljac. Uz njegovu pomoć komitski pokret na Kosovu izvodi mnogo uspješnih akcija protiv srpske okupatorske vlasti.

U periodu od 1920-1921., srpski režim pokreće oštre mjere kako bi ugušio komitski pokret na Kosovu.

Srbija šalje jaku žandarmeriju i vojsku. Planina Cicavica dugo vremena ostaje jako komitsko uporište zahvaljujući nesebičnoj i tajnoj pomoći Sabana Poluže. U Drugom svjetskom ratu, u vrijeme italijanske okupacije, Poluža je sa cijelom familijom bio uhapšen u Seremetovoj kuli kod Peći 1941. godine.

On je učestvovao u odbrani Novog Pazara kojeg su četnici opsjedali od 2. oktobra do 7. decembra 1941. godine. Kako navodi albanski pisac Muhamet Mjeku u svojoj knjizi “Lufta e Drenices dhe Shaban Polluzha” (Rat u Drenici koji je vodio Šaban Poluža) Poluža je “sa svojom brigadom otišao u Novi Pazar da brani Bošnjake od napada četnika koji su u to vrijeme činili velike represalije, pljačke, ubistva i paljevine imovine Bošnjaka. Tamo je ostao jedno vrijeme sve dok nisu četničke snage protjerali dovoljno daleko, da bi se sa svojim borcima vratio u Drenicu”.

Na kraju Drugog svjetskog rata on je prešao na partizansku stranu, ali ju je brzo napustio kada je vidio kakve su zločine u Drenici napravili partizani. Stoga je odlučio da se sa svojim ljudima bori protiv njih.

Narodni vođa Šaban Poluža se cijelog života borio za interese svog naroda, nikada ništa nije za sebe uzimao od njega kako bi se obogatio; zapostavio je svoju porodicu , zemlju i kule – sve radi svog naroda. Dok je još bio mladić, kod njega se javila ideja o osamostaljenju albanskog naroda.

U vrijeme oružanog otpora partizanima u Drenici i u Bajgarskoj šalji (kod Mitrovice) pokazao se kao veliki borac i junak.

On je u svom životu bio izuzetno naklonjen svom narodu, izvršavao je sve zadatke koje mu je narod postavio i kao takav bio prihvaćen od cijelog naroda, tako da je, kako kaže Ajet Hadžija, Poluža danas postao nacionalni heroj.

On je bio čovjek srednjeg rasta, odjeven u albansku nošnju (nosio je čakšire, crveni jelek, pojas i bijelu košulju). Za pojasom je nosio pištolj, a na ćulahu je imao značku u obliku albanske zastave. Prema riječima Muhameta Mjekua “Poluža je imao izuzetno visok moral i može se slobodno reći da nije bilo ni jednog borca kao što je bio on”. Sama činjenica da je u rat ušao sa 75 godina, dovoljno govori koliko je bio čvrst čovjek i kakvu je predstavu imao o životu.

U vrijeme kada je Poluža prišao partizanima (bio je to kraj 1943. godine) oni su kao i Bošnjacima dali mnoga obećanja koja kasnije nisu nikada ispunili. Bošnjaci su u toku rata imali svoje partizanske brigade isto kao i Albanci, imali su odvojene kazane, u početku su mogli da nose polumjesec i zvijezdu na kapama, kao znak raspoznavanja.

Tito im je mnogo obećao, ali je nakon rata iznevjerio. Tako je bilo i sa Albancima na Kosovu.

Partizanski NOO Kosova su 31.12.1943. i 1. i 2. 1944. održali Konferenciju u Bujanima (na taritoriji Albanije) na kojoj je u završnom dokumentu naročito istaknuto:”Kosovo i Metohija je kraj naseljen najvećim dijelom albanskim narodom, a koji kao i uvijek, želi da se ujedini sa Albanijom”.

Ovaj Proglas su potpisali Mehmed Hodža, Pavle Jovićević, Rifat Berisa, Dževdet Doda, Fadilj Hodža, Hajdar Duši, Zećirija Redža, Imer Pulja, Džavid Numani i dr. Među njima je najvatreniji bio Miladin Popović (delegat KPJ u Albaniji) koji se zalagao za prisajedinjenje Kosova Albaniji.

Na nagovor Fadilja Hodže, koji je u to vrijeme vršio funkciju komandanta Operativnog štaba za Kosovo, Poluža odlučuje da prijeđe na stranu partizana.

On je tada imao preko 3.000 dobro naoružanih boraca. Njegova brigada dobija i naziv Dreničko-podujevska brigada. U trenutku kada je stavio svoju brigadu pod partizansku komandu Fadilja Hodže, njegov kurir ga obavještava da su partizani napravili masakr nad albanskim stanovništvom u Drenici.

Fadilj Hodža je imao namjeru da Polužine borce šalje na Sremski front gdje su se uveliko vodile borbe, i u Bosnu i Hercegovinu, kako bi kosovski Albanci dali veći doprinos u borbi protiv Nijemaca.

Kada je Poluža vidio šta su partizani uradili sa civilnim stanovništvom, odmah je prekinuo saradnju sa Fadilom Hodžom i svoje ljude okrenuo protiv partizana kako bi zaštitio svoj narod.
Tada su njegove snage brojale preko 10.000 vojnika koji su odmah zauzeli Drenicu i držali je puna dva mjeseca pružajući žestoki otpor partizanima (cijeli februar i mart 1945. godine).

U toku ova dva mjeseca Polužine su snage (njima se pridružio i Mehmed Gradica) nanosile partizanima velike gubitke na planini Cicavice. Međutim, 17. februara 1945. godine Poluža je sa svojih 60 boraca uhvaćen u klopku. Tada je Poluža iz mjesta Bezanica došao u selo Dvorane gdje se rasporedio sa borcima u tri kamene kule ( “čardaklije”).

U rani sabah 17. februara Polužu i njegove borce opkolile su jake partizanske snage. U ovoj neravnopravnoj borbi, koja je trajala do 15 sati, partizani su uspjeli da uz pomoć jake artiljerije razbiju njihova uporišta.

Zajedno sa Polužom bila su i njegova dva sina Tafa i Ramadan, kao i Polužin najbolji prijatelj Mehmed Gradica. Prilikom rušenja kule, tavanska greda pada na Polužu i teško ga ranjava. Gradica je također bio ranjen u nogu od gelera granate.

Kule u kojima su se nalazili Poluža i njegovi borci pripadale su Hasanu Sulji. U kuli gine njegov sin Tafa.

Ipak njegovi borci uspijevaju da kasno noću izađu iz partizanskog okruženja. Kada ja Ramadan svog ranjenog oca stavio na konja i kad su izašli na glavni put koji je vodio u Glogovac, Šabana je pogodio metak u grudi. Zbog velikog krvarenja Šaban je umro nadomak sela Globar.

Zajedno sa Ali Ahmetinom i Sejdi Meholinom njegov sin Ramadan je odlučio da tijelo svog oca spuste u najdublji dio rijeke Drenice blizu tunela Poklek. Nakon mjesec i po dana, zbog velike torture morali su priznati gdje se nalazi Polužino tijelo. Nakon identifikacije, partizani su dopustili njegovoj familiji da ukopa Šabana u njegovom rodnom mjestu – u selu Poluža. I Mehmed Gradica je ubrzo, od zadobijenih rana, umro u selu Dobroševcu (7 km od Glogovca).

Popularni muzičar sa Kosova Arian Agushi snimio je pjesmu u čast heroja Drenice…

https://youtu.be/RnoU0rtE0C4

Literatura:
“Sinovi Sandžaka”, Harun Crnovršanin, Nuro Sadiković
“Lufta e Drenices dhe Shaban Polluzha” Mjeku Muhamet

(Sandžačke novine/mb)