Dok Evropa sve brže izlazi iz energetske ovisnosti o ruskom gasu, Bosna i Hercegovina još uvijek tapka u mjestu, sputana unutrašnjim političkim sukobima. Projekat Južne gasne interkonekcije – planiranog gasovoda koji bi Bosnu i Hercegovinu spojio s hrvatskim LNG terminalom na Krku – mogao bi donijeti energetsku stabilnost, konkurenciju i sigurnost. Umjesto toga, on postaje još jedna linija razdora između političkih elita, ali i interesnih grupa koje se grčevito drže postojećih monopola.
Riječ je o strateškom projektu kojim bi se Bosna i Hercegovina konačno povezala s alternativnim izvorima gasa iz Zapadne Evrope i svijeta, čime bi se umanjila potpuna ovisnost o ruskom gasu koji dolazi preko Srbije. Gasovod bi se protezao od Zagvozda u Hrvatskoj, preko Posušja, Tomislavgrada, Kupresa i Bugojna, sve do Travnika. S obzirom na globalne promjene u snabdijevanju energentima – pogotovo nakon ruske invazije na Ukrajinu – ovaj projekat ima jasnu geopolitičku i sigurnosnu težinu.
Uprkos tome, realizaciju koče tri različita, ali povezana otpora: politički, interesni i ideološki.
Prvi dolazi iz Republike Srpske, gdje vlast predvođena Miloradom Dodikom otvoreno sabotira Južnu interkonekciju. Umjesto toga, RS promovira tzv. Istočnu gasnu interkonekciju – novi pravac snabdijevanja gasom iz pravca Srbije, koji bi zadržao ruski uticaj u energetici BiH. Dodik uz podršku Moskve gradi narativ u kojem su zapadni energetski projekti „neprijateljski“ prema srpskim interesima, i gdje se energetska suverenost koristi kao alat za širu političku destabilizaciju države.
Drugi otpor, manje vidljiv, ali jednako važan, dolazi od HDZ-a BiH i dijelova hrvatskog političkog establišmenta. Iako bi Hrvatska tehnički bila tranzitna zemlja i posredni dobavljač preko LNG terminala, u BiH – naročito u Hercegovini – HDZ i s njim povezane interesne grupe već godinama kontrolišu energetski sektor kroz preduzeća kao što je Energopetrol i druge distributere. Otvaranje tržišta novim akterima i diverzifikacija snabdijevanja značilo bi slabljenje tog monopola, smanjenje cijena i gubitak političke i ekonomske kontrole. Uz to, HDZ-ova lokalna infrastruktura (u oblasti električne energije, nafte i transporta) snažno je povezana sa postojećim tokovima i ne uključuje konkurenciju koja dolazi „iz Sarajeva“ ili iz vanjskih izvora.
Međutim, HDZ BiH dodatno usložnjava situaciju zahtjevom da operater budućeg gasovoda ne bude postojeća državna kompanija BH-Gas, već nova firma sa sjedištem u Mostaru, čime se otvara prostor za političku i institucionalnu kontrolu nad cijelim projektom izvan dometa institucija Federacije BiH i Sarajeva.
Ova razlika u pristupima dovela je do političkih nesuglasica i usporila napredak projekta. Uprkos tome, Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH usvojio je zakon o Južnoj interkonekciji, ali je za njegovo konačno stupanje na snagu potrebno i odobrenje Doma naroda. HDZ BiH je najavio mogućnost blokade u ovom domu, što dodatno komplikuje realizaciju projekta .
U međuvremenu, radna grupa nastavlja rad na usaglašavanju tehničkih i političkih aspekata projekta, s ciljem pronalaženja kompromisnog rešenja koje bi omogućilo realizaciju Južne interkonekcije u interesu svih građana BiH .
Treći faktor je spor oko nadležnosti. Ustav BiH nije precizno definisao ko ima isključivu nadležnost nad energetikom – entiteti ili država. RS insistira da entiteti samostalno odlučuju o gasnim projektima, dok međunarodne institucije, uključujući EU i Energetsku zajednicu, jasno poručuju da energetsku politiku i međudržavne projekte mora voditi državni nivo. I HDZ i SNSD su se udružili u pokušaju da spriječe donošenje Zakona o južnoj interkonekciji na državnom nivou, tvrdeći da narušava entitetske nadležnosti – iako se zapravo radi o blokadi zapadnih energetskih inicijativa.
Izvor: Forbes BiH
