– Kad se sjetite Ahmića, nikad, nikad, nikad nemojte zaboraviti na ovu fotografiju. Da znate kako zlo ima ime, prezime, funkciju, oblik, pojavnost i osmijeh i kako zlo nije tamo negdje na kraj svijeta u nekoj pećini, nego tu među nama, živo da življe ne može biti.
I pri tom ne mislim (samo) na Kordića – napisao je novinar Dragan Bursać uz priloženu fotografiju.
Bursać je podijellio i sljedeće svjedočenje o zločinima nad Bošnjacima Ahmića.
Mirnes Kovac:
“Moj dajdžić Elvir Ahmić je tog 16. aprila, 1993. godine imao 14 godina. Ustaški bojovnici su pred njim i njegovom 4-godišnjom sestrom Enisom ubili njihovu majku Minetu i mlađeg brata Semira, a kuću zapalili. Njih dvoje djece su ostali u kući i Božijim emerom preživjeli, nakon što su bojovnici pomislili da su ih bombama u kući likvidirali!
Tih nekoliko dana nakon masakra u Ahmićima, nismo ništa znali o porodici mog dajdže Mirsada. Svi su vidjeli da kuća gori, a njih niko nije vidio. Tek, nekih sedmicu dana kasnije javiće nam neka žena iz logora Stanica da su kod nje dvoje preživjele Mirsadove djece. Brigu o njima će preuzeti naša porodica i moja rahmetli majka Mirsada, koju će ova tragedija duboko protresti. Zadnji put je plakala na obilježavanju Ahmića 2019. Tada su, rekli su mi, čitali moj tekst o Ahmićima na obilježavanju godišnjice. Inače, posljednih godina svog života nije mogla plakati.
Neka im je svima Božiji rahmet i magfiret.
Ovdje je Elvirovo svjedočenje u Haaškom tribunalu.“
