Piše: Mohammed Almahfali
Nedavno curenje iz grupnog razgovora Signal u kojem su učestvovali visoki američki dužnosnici otkrilo je detaljne rasprave o vojnim udarima u Jemenu – razgovor koji je, u trenutku apsurda, slučajno uključio glavnog urednika Atlantica , Jeffreyja Goldberga. Ali ovo je bilo više od lapsusa. To je povuklo zavjesu nad jezivom ravnodušnošću s kojom se Jemenski život tretira na najvišim nivoima američke moći.
Međunarodni odgovor na curenje informacija fokusiran je na kršenje sigurnosti i njegove diplomatske posljedice. Ali za skoro 35 miliona Jemenaca čiji su životi i dalje upleteni u strane planove i nasilne sukobe, ovaj trenutak je potvrdio nešto što su već znali: Jemen je, još jednom, naknadna misao.
Prvo strategija, ljudski životi posljednji
U razgovoru koji je procurio su bivši zvaničnici Trumpove administracije – imena poput savjetnika za nacionalnu sigurnost Mikea Waltza , direktorice CIA-e Gine Haspel i ministra odbrane Petea Hegsetha – razgovarali o zračnim napadima u Jemenu sa zapanjujućom ravnodušnošću. Potpredsjednik JD Vance odbacio je ideju o “izbavljanju Evrope” osiguranjem trgovačkih ruta Crvenog mora . Hegseth se složio, nazivajući evropsko oslanjanje na podršku SAD “patetičnim”. Razgovor se u potpunosti fokusirao na strategiju, trgovinu i optiku. Odsutni su bili ljudi koji bi patili od ovakvih udara.
Ovo nije novo. Otkako su Huti zauzeli glavni grad Jemena , Sanu, 2014. godine, zemlju je rasparčao brutalni proxy rat. Koalicija predvođena Saudijskom Arabijom, uz veliku podršku Sjedinjenih Država, provela je nemilosrdnu kampanju bombardovanja. Rezultat: najgora humanitarna kriza na svijetu , prema Ujedinjenim nacijama.
Rat u Gazi je pojačao ovu dinamiku. Nakon Hamasovog napada na Izrael u oktobru 2023., Huti su eskalirali svoje napade na međunarodne brodove u Crvenom moru u znak solidarnosti s Palestincima. Kao odgovor, SAD i njihovi saveznici pokrenuli su vojne operacije — navodno da bi osigurali pomorske rute. Ali za Jemence, ovo je bilo još jedno poglavlje u poznatom obrascu: bombardovani ne zbog sopstvenih akcija, već zbog njihove strateške geografije.
Najuznemirujući dio razmjene koja je procurila nije bila samo usputna diskusija o bombardovanju Jemena – to je bio ton. Nije bilo spominjanja civilnih žrtava, nikakvog pozivanja na međunarodno pravo, niti naznake zabrinutosti za suverenitet Jemena. O zemlji se nije raspravljalo kao o naciji ljudi, već kao o šahovskoj tabli za zapadnjačke interese.
Najuznemirujući dio razmjene koja je procurila nije bila samo usputna diskusija o bombardovanju Jemena – to je bio ton. Nije bilo spominjanja civilnih žrtava , nikakvog pozivanja na međunarodno pravo, niti naznake zabrinutosti za suverenitet Jemena. O zemlji se nije raspravljalo kao o naciji ljudi, već kao o šahovskoj tabli za zapadnjačke interese.
Zaboravljeni front
Ova izdvojenost govori. Interna reakcija SAD-a na curenje informacija bila je usredsređena na sramotu zbog bezbjednosnog propusta. Bilo je malo javnih razmišljanja o dubljim etičkim implikacijama opuštenog planiranja vojne akcije protiv druge nacije u grupnom razgovoru. To što se takve odluke mogu iznijeti tako neformalno naglašava stepen u kojem je Jemen – a time i živi Jemen – dehumaniziran u vanjskopolitičkom aparatu.
Čak je i jemenska vlada, povezana sa SAD i Saudijskom Arabijom, dala samo oprezan odgovor. U međuvremenu, Huti su iskoristili curenje da pojačaju svoju antiameričku retoriku, uokvirujući je kao dokaz zapadnog imperijalizma. Kao i obično, rascjepkana politička elita Jemena iskoristila je situaciju za svoje ciljeve, produbljujući unutrašnje podjele, a ne podstičući jedinstvo ili odgovornost.
Evropa je, takođe, odgovorila strateškim objektivom. Bivši britanski ministar odbrane Grant Shapps izrazio je zabrinutost zbog američke agresije, ali se fokusirao na evropsku sigurnost, a ne na patnju Jemena.
Ovo je suština toga kako svijet vidi Jemen: kao sporednu stvar.
U globalnom diskursu, Jemen je zaboravljeni rat . Njegovo ime se poziva da signalizira tragediju, ali rijetko da inspiriše smislenu akciju. Čak i dok međunarodne organizacije osuđuju humanitarnu krizu, one malo čine da se pozabave osnovnim uzrocima – glavnim među njima, neodgovornim militarizmom moćnih država.
Poruke koje su procurile otkrile su širu istinu: da je normalizacija vojne agresije olakšala ignorisanje života izgubljenih nakon nje. Kada se planovi bombardovanja mogu bacati preko aplikacije za razmjenu poruka, uz svu odvojenost poslovnog sastanka, moramo se zapitati: kakva je vrijednost jemenskim životima u hodnicima moći?
Odgovor je jasan i bolan. Predugo je Jemen bio tretiran ne kao suverena nacija, već kao teren za regionalna i međunarodna rivalstva. SAD i njihovi saveznici tvrde da djeluju u odbrani stabilnosti i sigurnosti. Ali u praksi, oni daju prioritet brodskim putevima i političkom uticaju nad ljudskim životom.
Ako u ovom skandalu ima ikakvog optimizma, onda je to da curenje čini ovu stvarnost nemoguće ignorisati. To nameće pitanje: ko govori u ime Jemena kada se odluke o njegovoj sudbini donose iza zatvorenih vrata — ili, u ovom slučaju, na nezaštićenoj aplikaciji?
Sve dok se jemenski životi ne tretiraju kao životi – ne apstrakcije, ne kolateralne, niti šahovske figure – ovaj ciklus će se nastaviti. Vojni udari će se planirati u povremenim razgovorima. Empatija će biti pomračena strategijom. A Jemen će ostati zaboravljeni front u globalnoj igri koja svoje ljude vidi samo u magli satelitskih snimaka.
Vrijeme je da zahtijevamo bolje – od kreatora politike, od medija i od svijeta koji prečesto skreće pogled.
