Niske rente, dobar internet, strateška lokacija – Bosna ima ogroman potencijal, kaže naš autor. Samo treba da konačno integriše svoju dijasporu, piše Erdin Kadunić za berliner-zeitung.
Bilo u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj ili Skandinaviji – bosanska dijaspora se može naći posvuda. Milioni ljudi koji imaju korijene u Bosni i Hercegovini sada žive u inostranstvu. Oni nose zemlju u svojim srcima – ali koja je istina iza često prizivane „neraskidive veze” sa njihovom starom domovinom?
Bez finansijske podrške iz inostranstva, bosanskohercegovačka ekonomija bi još više posustala. Prema podacima Svjetske banke, transferi iz dijaspore – takozvane doznake – čine oko deset do dvanaest posto bruto domaćeg proizvoda. Za mnoge porodice oni su od vitalnog značaja za opstanak. Samo prošle godine iz inostranstva je u Bosnu i Hercegovinu prebačeno 1,94 milijarde eura, što je povećanje od 100 miliona eura u odnosu na prethodnu godinu.
Ali ovaj novčić ima dvije strane: s jedne strane, osigurava egzistenciju mnogih ljudi u zemlji. S druge strane, stalna finansijska podrška također može stvoriti određenu letargiju – posebno kod mladih koji se oslanjaju na rođake u inostranstvu, a sami se ne aktiviraju na tržištu rada. Moto: Ujak iz Njemačke ili tetka iz Austrije će to riješiti.
Politički, glas dijaspore se često jedva čuje. Iako je Bosancima koji žive u inostranstvu dozvoljeno da glasaju, birokratsko opterećenje je veliko, a učešće je shodno tome nisko. Dijaspora, sa svojim svježim perspektivama i često neopterećenim pristupima, mogla bi pružiti vrijedan doprinos.
Ali lokalni političari malo čine da olakšaju pristup. Primjer: U Sjevernoj Rajni-Vestfaliji , najmnogoljudnijoj njemačkoj saveznoj državi sa najvećom bosanskom zajednicom, više ne postoji konzulat; odgovorna kancelarija u Bonu je zatvorena. Zamjena? Ništa. Svako ko dolazi iz Bielefelda, na primjer, mora prijeći oko 900 kilometara tamo i nazad u Frankfurt samo da bi se pobrinuo za svoja konzularna pitanja.
Ovome se dodaje i nedostatak digitalizacije: iako možete podnijeti zahtjev za pasoš u konzulatima, ne možete podnijeti zahtjev za ličnu kartu. To znači da se mnogi ljudi moraju ponovo registrovati za svake izbore – glomazan proces koji se može izbjeći. Da je lična karta dovoljna, ljudi bi se automatski upisivali u birački spisak. Ali očigledno dijaspora jednostavno nije problem za mnoge vlasti. Začarani krug.
Vječni san o povratku
“Jednog dana ću se vratiti” – često se čuje ova rečenica. Ali samo rijetki to ostvaruju. Razlozi: korupcija , nedostatak perspektive, nedostatak infrastrukture. Ljetovanje u rodnom selu često ostaje jedina veza – sa Ćevapčićima romantikom umjesto stvarnim izgledima.
Čak i sve veći rasizam u Evropi ili desničarske ekstremističke tendencije u politici ne dovode automatski do talasa povratka. I jedva da postoje signali ili ponude iz same Bosne koji bi povratak učinili privlačnijim. U potpunosti nedostaje model poput nekadašnjeg berlinskog dodatka koji je pružao finansijsku podršku radnicima Zapadnog Berlina kako bi ostali u strukturno slabom regionu. U povratnicima postoji veliki potencijal: oni su često finansijski nezavisni, dobro obrazovani i sa sobom nose vrijedno međunarodno iskustvo. Ali ovaj kapital se jednostavno ignoriše.
Za drugu i treću generaciju Bosna je često samo daleka uspomena: priče njihovih roditelja, nekoliko tradicionalnih jela i praznične slike. Emocionalna veza blijedi, kao i jezik. Osim toga, učenje jezika porijekla je zanemareno u zemljama poput Njemačke – a skoro da nema podrške iz Bosne. Nedostaje obučenih nastavnika, odgovarajućih nastavnih planova i programa i modernog koncepta dijaspore.
Mnoge mlade ljude više ne vuče domovina svojih roditelja, već Španija , Italija ili Daleki istok. Poznate porodične priče više nisu dovoljne kada nedostaje lični osjećaj pripadnosti.
Digitalne mogućnosti su još uvijek neiskorištene
Ipak, postoje svijetle tačke: mladi ljudi iz dijaspore osnivaju start-upove, doprinose know-how i uključuju se u nevladine organizacije. Mnogi rade kao digitalni nomadi jer Bosna ovdje ima veliki potencijal: niske cijene života, dobar internet, visok kvalitet života.
Ali i ovdje nedostaje strategija. Strukturno slabi regioni mogu se posebno razviti za digitalne preduzetnike. Ali izgleda da zemlja još nije shvatila da je već dugo u globalnoj konkurenciji za bistre umove.
Odnos dijaspore i domovine je jak – ali ne i nekritičan. Između nostalgije i frustracije, nade i razočaranja krije se ogroman potencijal. Bosna bi mogla postati “Balkanska Švicarska” – sa svojom strateškom lokacijom, dobrom obrazovnom tradicijom, poljoprivredom i energetskim potencijalom.
Ali potrebna je politička volja da se prepozna i promovira ovaj potencijal. I možda na kraju jedno iskreno pitanje: kada se dijaspora više neće doživljavati kao sentimentalni dodatak, već kao kreativna snaga?
Erdin Kadunić je njemačko-bošnjak, politikolog i otac troje djece. Studirao je na Slobodnom univerzitetu u Berlinu, a potom osam godina živio u Bosni, gdje je, između ostalog, radio i kao službenik za štampu u njemačkoj ambasadi u Sarajevu. Danas živi u Dizeldorfu i radi kao tumač i prevodilac za bosanski, hrvatski i srpski jezik. Na svom TikTok kanalu “Balkandolmetscher” i u svojoj novoj e-knjigi “Život u Njemačkoj – kratko i jasno objašnjeno” objašnjava pridošlicama sa Balkana život u Njemačkoj.
