Kako je Osimov saigrač spalio sarajevsku Vijećnicu

Piše: Dragan Bursać

Ko pali knjige, palit će i ljude. (Tomas Man)

Priča je potpuno nevjerovatna, a opet istinita. Mladić, suvonjav i okretan, došao je te 1960. godine iz Bileće u sarajevski Željezničar. Igrao je na mjestu centrahalfa u najpoznatijoj fudbalaskoj generaciji sigurno najslavnijeg bosanskohercegovačkog nogometnog kluba. Navijači Željini mogu vam napamet izdeklamovati imena te čuvene, legendarne generacije. Uz Dusparu, Radovića, Štaku, Kapidžića, Jovičevića, Gašića, Osima, Jusufbegovića, Vrepca i Kulovića, bio je tu još jedan mladić koji se kalio u Željezničaru. I ne da se kalio, ponosio se tom svojom epizodom toliko da je i 30 godina nakon toga u gornjem lijevom džepu košulje nosio fotografiju na kojoj je treći s lijeva uz poborojane legende. A ko se ne bi ponosio?

I te noći 25. na 26. avgust 1992. godine Osimov saigrač imao je zajedničku fotografiju pored sebe, uz sebe. U tom trenu jedini foto-dokument koji je svjedočio o silnoj generaciji i njemu u njoj. A onda je naredio paljbu po gradu…

Četnički Neron na brdima oko Sarajeva

Osimov saigrač zove se Tomislav Šipčić i komandant je Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srspke. Po činu je general-major. Od zapaljivih granata u mraku moći gori Vijećnica, arhitektonski biser Bosne i Hercegovine, u kojoj je tada bila smještena Nacionalna i univerzitetska biblioteka.

Rezultati nekadašnjeg centrahalfa: Ubijeni Aida Buturović, Adela Leota, Mirko Azinović i Ante Slavko-Kovačić. Spaljeno dva miliona knjiga i 300 rukopisa u bibliotečkim artefekaktima. Počinjen urbicid, kulutroicid i elitocid. Neki će reći – bilo je to najveće spaljivanje knjiga nakon spaljivanja Aleksandirijske biblioteke i Hitlerovih plamenih noći.

Nije se tu zaustavio Šipčić, o ne. Za vrijeme njegovog komandovanja korpusom, od maja do septembra 1992. godine, ubijeno je 138 djece, više od 1.200 civila, uništeni su Orijentalni institut u Sarajevu, Olimpijska dvorana Zetra i Dom mladih Skenderija. Jednom riječju, bila je to silina zla od koje se ledila krv u žilama. Od nekadašnjeg igrača Željezničara, od nečovjeka, koga su i klub i grad ugostili i kao svoje dijete primili te 1960. godine, kad je došao iz Bileće. I tako se, valjda, zahvalio i klubu i gradu i građanima Sarajeva. Uništavajući sve živo i sve lijepo u tom gradu pod sobom.

A mogao je – zapravo, morao je – general Šipčić, kao prvi komandant korpusa koji je držao u okruženju grad-heroj, zaustaviti monstrume koji su to radili, a ne obrnuto – rukovoditi im svojom komandom, svojim naređenjima i svojom odlukom da pokuša spaliti Sarajevo. Oni koji znaju Tomislava Šipčića svjedoče kako je prije dolaska na brda iznad grada, godinu dana ranije, u Ljubljani okrenuo topove i haubice na Cankarjev dom i time pokazao da mu kultura, grad, sloboda i građani znače samo jedno – topovsko meso u ime “velike Srbije”.

Laž o bacanju srpske djece lavovima

Ono što nije realizovao u Ljubljani, okrutno je uradio Sarajevu. Centarhalf Željin centrirao je ubitačne granate po gradu. Jedna od njih tako u redu za hljeb u tadašnjoj Ulici Vase Miskina 27. maja ubila 26 Sarajlija i ranila njih 108.

I da je samo to, a to je i đavolu previše. Ne, Šipčić Tomislav tvorac je jedne od najmonstruoznijih laži u modernoj istoriji ratovanja – one po kojoj su Sarajlije bacale srpsku djecu lavovima. Tako u beogradskoj Politici na datum 16. jul 1992 godine piše ovo: “Komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine, general-major Tomislav Šipčić, kako javlja Srna, optužio je danas muslimanske snage da bacaju srpsku decu lavovima u sarajevskom zoološkom vrtu. General Šipčić je o tome telegramom obavestio načelnika Štaba snaga UNPROFOR-a, brigadnog generala Luisa Mekenzija. U telegramu se, takođe, navodi da su muslimanske snage u ‘Pionirskoj dolini’ kod zoološkog vrta formirale koncentracioni logor za Srbe. Šipčić je pozvao Mekenzija da učini sve kako bi se zaustavilo zlostavljanje i brutalno ubijanje Srba.”

Zastrašujuće!

I, šta bi na kraju sa centarforom, masovnim zločincem, prvim gospodarom urbicida, kulturocida i elitocida? Šta bi sa kreatorom najmonstrouznije laži ratu na teritoriji Bosne i Hercegovine? Pa, eno ga u Beogradu. Živi spokojno, kao slobodan čovjek, bez bilo kakve kazne, sa nekakvom, nikad do kraja, sprovedenom istragom i bez reakcije sudstva i tužilaštva. Živi potpuno mirno i normalno, kao da se ništa desilo nije.

A svi oko njega – i Slobodan Milošević, i Radovan Karadžić, i Ratko Mladić, i njegovi nasljednici, Stanislav Galić i Dragormir Milošević, svi su optuženi i sa punim pravom usuđeni zlodjela koja su učinili. Samo, eto ovaj demijurg, pokretač zla, ovaj neuspješni Željin fudbaler, ovaj malograđanski Neron, živi poptuno bezbrižno, bez osjećaja krivice, bez srama, stida, ali i potjernice.

U ratu se ne gube životi, nego ubijaju ljudi

I tako se obistinila zlokobna sentenca velikog Tomasa Mana sa počeka teksta – odistinski, ko pali knjige, paliće i ljude. U Bosni i Hercegovini većinom nekažnjeno – i za paljenje knjiga, i za paljenje ljudi. Žena i djece, dodao bih.

U jednom intervjuu za Srpske gradske novine, list koji je izdavao Pres centar samozvane srpske opštine Novo Sarajevo te 1992. godine, zločinac Šipčić će reći i ovo: “I rat je nekakva utakmica. U sportu, međutim, sve nekako možeš popraviti, a u ratu se gube ljudski životi. Tu je apsurd te sličnosti, i kroz rat se stvaraju prijateljstva…”

U ratu se, generale, ne gube životi, nego se ubijaju ljudi, i to planski, kao naprimjer od tvoje zločinačke ruke, i zato je ovoj utkamici, osim Božjeg sudije, nepohodno djelovanje i zemljaskih sudova. Jer, nije li neshvatljivo i ljudskom umu nepojmljivo da je ubica po komandnoj odgovornosti i neronski priroman sarajevske Vijećnice potpuno slobodan čovjek, tu, nekih par stotina kilometara od nas?

Izvor: Al Jazeera