Bošnjaci su se noću budili kako bi bodrili Muhameda Alija. U času potrebe, on im je uzvratio uslugu.
Krajem 60-ih i početkom 70-ih, Ahmet i Emina Čepalo imali su naviku buditi svoju djecu u sitne noćne sate. Porodica je živjela u Pruscu, naselju oko 100 kilometara zapadno od Sarajeva, glavnog grada Bosne i Hercegovine, koje su uglavnom naseljavali muslimanski Bošnjaci.
Prusac je poznat kao lokacija Ajvatovice, važnog hodočasničkog mjesta u Bosni i okupljališta muslimana svakog juna. Njegov najpoznatiji sin bio je Hasan Kafi Akhisari, ili Prusćak, utjecajni učenjak u Osmanskom carstvu krajem 16. i početkom 17. stoljeća. Prusac i njegovo muslimansko stanovništvo ponosni su i na Ajvatovicu i na Hasan Kafija, a većina u tom području sačuvala je svoj tradicionalni način života sve do druge polovine 20. stoljeća.
Porodica Čepalo nije bila jedina koja je prekidala njihov san. Zapravo, Fatima Čizmić se sjeća da je cijeli Prusac radio isto. Ipak, to nije bio vjerski ritual ili tradicija. Razlog je bio mnogo jednostavniji: muslimanski Bošnjaci poput porodice Čepalo budili su se kako bi gledali Muhammada Alija kako se bori, ali vremenske razlike su značile da je on gotovo uvijek ulazio u bokserski ring kasno noću.
Moja majka Hamida, tada stara oko 10 godina, sjeća se kako su je probudili roditelji, Ahmet i Emina. Djeca, sa suznim očima, Hamida se prisjeća kako je cijelo domaćinstvo bilo budno prije nego što je počela borba. Također i komšije, i cijela ulica. I svi su se nadali i molili da će Ali pobijediti.
U isto vrijeme, u istočnobosanskom gradu Višegradu, također oko 110 km od Sarajeva, Karčić i Tabaković su se također budili kako bi gledali boksersku legendu.
Muslimani marginalizirani u Titovoj Jugoslaviji
Muhammad Ali (desno) i tadašnji ambasador Bosne pri UN-u, Muhamed Šaćirbej (lijevo), 1995. Fotografija: Ljubaznošću Muzeja Alije Izetbegovića u Sarajevu
Moj rahmetli otac je poticao iz porodice pobožnih muslimana u Višegradu. Njegov djed, Rasim Tabaković, bio je imam i duhovni vođa zajednice, a njegovi roditelji su bili posvećeni održavanju džamije u gradu na Drini.
Ni Čepalovi u Pruscu, ni Karčići ili Tabakovići u Višegradu nisu bili posebno oduševljeni sportom. Niko od njih se ne može pohvaliti profesionalnim sportistom čak ni u svojim širim porodicama. Zaista, sport nije igrao značajnu ulogu u njihovim životima. Ali su bili ujedinjeni, mladi i stari, u navijanju za Alija i molitvi za njegov uspjeh.
Karčići i Čepaloši – moje porodice s očeve i majke, respektivno – bili su pobožni muslimani u komunističkoj Jugoslaviji.
Našli su se u sukobu sa službenim ateizmom koji je propagirala jugoslovenska država, a koja je nastala nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945. godine. Kao muslimani, bili su manjina u Titovoj Jugoslaviji. Kao prakticirajući muslimani, bili su manjina unutar te manjine.
U stvari, muslimani u Jugoslaviji koji su bili i vjernici i nisu bili članovi Komunističke partije bili su prava manjina i često su se nalazili na marginama. Razumjeli su novu stvarnost socijalističke Jugoslavije, ali nisu dijelili njenu ideologiju niti osjećali bliskost s muslimanskim komunističkim zvaničnicima koji su u to vrijeme bili na vlasti.
Izlaz iz ove neugodne situacije bio je da žive svojim životima i praktikuju svoju vjeru.
U stvari, stariji muškarci s obje strane moje porodice nisu imali puno interesa za domaću politiku. Ali su pratili međunarodne događaje.
Budući da su prakticirajući muslimani bili marginalizirani u Jugoslaviji, bili su mnogo više zainteresirani za događaje izvan njenih granica. Živjeli su u komunističkoj Jugoslaviji, ali se nisu povezivali s njom. To je bio mehanizam suočavanja sa stvarnošću nametnutom prakticiranim muslimanima u periodu nakon 1945. godine.
U tom kontekstu možemo razumjeti zašto su pobožni muslimani u Bosni, uključujući i moje prethodnike s obje strane moje porodice, imali veze s Muhammadom Alijem. Naizgled, može se činiti da muslimani u Pruscu ili Višegradu nisu imali mnogo zajedničkog sa poznatim afroameričkim bokserom. Naizgled su bili razdvojeni geografijom, rasom, kulturom i potpuno različitim životnim putanjama.
Najvjerovatnije je da je Ali na vrhuncu svoje globalne popularnosti teško mogao zamisliti da su neki od njegovih najvatrenijih fanova bili muslimanski Bošnjaci koji su živjeli hiljadama kilometara daleko. Pa ipak, za generacije mojih nena i djedova i roditelja, Ali je bio i ikona i simbol. Bio je uspješan musliman u javnom životu.
Moja majka se još uvijek sjeća uzbuđenja i sreće koju je njena porodica u Pruscu dijelila kada bi Ali učio suru Fatihu – prvo poglavlje Kur’ana – prije svojih borbi. U to vrijeme u Jugoslaviji bilo je nezamislivo da musliman na televiziji izrazi svoju religioznost. U stvari, Husejn Čepalo se sjeća da su ga čak i nakon što je Ali prešao na islam 1964. godine, televizijski voditelji u Jugoslaviji i dalje zvali Cassius Clay. Protivili su se korištenju njegovog novog imena.
Prateći Alijevu karijeru, pobožni muslimanski Bošnjaci uspostavili su emocionalne veze s bokserskom zvijezdom. On je bio simbol dalekog ideala za tu generaciju muslimana u Jugoslaviji. Njegov život i karijera praćeni su s velikim zanimanjem.
Alijeva podrška Bosni tokom rata
Intervju sa Muhammedom Alijem u Preporodu. Fotografija: ljubaznošću Preporoda.
Tokom 1970-ih, publikacija Islamske zajednice Jugoslavije – Preporod – objavila je nekoliko članaka o Aliju, što je odražavalo kontinuirani interes i uredništva i čitalačke publike. Preporod je tada, a i danas, izvještavao o događajima u različitim muslimanskim zajednicama širom svijeta.
U svom februarskom izdanju iz 1971. godine, Preporod je s odobravanjem nazvao Alija jedinim bokserom koji predstavlja islam na svjetskoj sceni. Godine 1972. Preporod je objavio intervju s Alijem preko cijele stranice preveden s arapskog jezika na kojem je prvobitno objavljen u jednoj libanskoj publikaciji kada je učestvovao u hadžu u Meku i Medinu.
Zatim je u oktobru 1978. godine, Preporod objavio prijevod konferencije za novinare koju je Ali održao te godine. Budući da je Preporod bio najčitanija publikacija Islamske zajednice u Jugoslaviji, njegovo izvještavanje o Aliju odražavalo je blisku povezanost koju su muslimani u ovoj komunističkoj zemlji osjećali s američkim bokserom.
Alijev posljednji meč bio je 1981. godine, čime je okončana duga i plodna karijera. Njegovo zdravlje se pogoršalo u narednim godinama. Ali priča o Muhammadu Aliju i muslimanskim Bošnjacima nije završila 1981. godine.
Kada je rat u Bosni izbio u proljeće 1992. godine, Alijeva bokserska karijera je odavno bila završena, a Parkinsonova bolest je uzela danak velikom šampionu. Više nije bio medijski prisutan kao 1960-ih i 1970-ih, ali njegovo ime je i dalje odjeknulo. Bivši ambasador Bosne pri Ujedinjenim nacijama, Muhamed Sacirbey, prisjetio se Alijeve simpatije za bosanski cilj kada su se njih dvojica srela u UN-u.
Bošnjački imam u Chicagu, Senad Agić, imao je slična sjećanja na njega.
U maju 1993. godine, kada su se hiljade muslimana okupile za podršku Bosni u Washingtonu, pozivajući na ukidanje embarga na oružje koji su nametnule UN kako bi se Bošnjaci mogli braniti, Ali, koji nije mogao lično prisustvovati, poslao je poruku u kojoj je rekao: „Želio sam biti tamo da pomognem u borbi protiv genocida i ‘etničkog čišćenja’ u Bosni.“
Njegovo narušeno zdravlje spriječilo je Alija da preuzme aktivniju ulogu u zalaganju za Bosnu u to vrijeme, ali prvi predsjednik Bosne, Alija Izetbegović, prisjetio se u svojim memoarima kako je upoznao bivšeg boksera u oktobru 1995. u New Yorku. Izetbegović je taj susret opisao kao „još jednu ostvarenu dugo očekivanu želju“.
„Ali je bio legenda, i to ne samo u boksu“, napisao je i prisjetio se Alijevih poteškoća s hodanjem i govorom.
„Osjećao sam ogromnu, gotovo bratsku bliskost s ovim čovjekom. Godinama sam gledao sve njegove mečeve, ako je to bilo moguće, i žarko sam navijao za njega. Naravno, nikada neću zaboraviti taj nesretni meč s Fraserom prije skoro trideset godina. Sarajevo je te noći bilo budno, ali se sljedećeg dana osjećalo potišteno. Ali se u šali ponudio da boksuje… Muhammed Ali je bio veliki momak, čovjek koji je grubu borbu pretvorio u ‘časnu vještinu’. Kada sam se vratio u Bosnu, više ljudi me je pitalo o susretu s Alijem nego s predsjednikom Clintonom.“
Izetbegovićevo sjećanje na redovno gledanje Alijevih mečeva i njegov opis susreta s njim kao ostvarenja želje dijelile bi generacije mojih roditelja i nena i djedova.
Osjećaj bliskosti koji su mnogi muslimanski Bošnjaci osjećali prema Aliju 60-ih i 70-ih godina bio je iskren. Mnogi iz tih generacija se još uvijek sjećaju kako su se budili noću kako bi ga gledali kako se bori. Možda je bilo prikladno da ikona za koju su tako entuzijastično navijali pruži podršku Bosni u njenom teškom trenutku 1990-ih.
(MiruhBosne)
