Kako su humanitarci iz naše zemlje razveselili sirijsku djecu

Kako su humanitarci iz naše zemlje razveselili sirijsku djecu

Bosanskohercegovačka humanitarna organizacija MFS-EMMAUS nastavila je sa humanitarnim akcijama. Prije šest dana iz Klokotnice, sjedišta ove organizacije, krenuo je humanitarni konvoj sa pet šlepera brašna za pomoć Siriji.

Konvoj je stigao na odredište, a po dolasku u Siriju humanitarci iz Bosne i Hercegovine obradovali su malu grupu dječaka. Naime, konvoj je pratilo i nekoliko uposlenika ove organizacije koji će direktno uručiti prikupljenu pomoć i koji će biti uključeni u humanitarni rad na terenu.

Među njima je i Elmedin Škrebo, rukovodilac sektora za razvoj i saradnju u MFS-EMMAUS-u, koji je podsjetio da su prvi konvoj sa 25 tona brašna poslali 14. decembra prošle godine. Inače, Škrebo je selektor reprezentacije beskućnika BiH, a i u Siriji nije mogao bez fudbala, piše Faktor.

Na svom Facebook profilu ‘ispričao’ je zanimljiv susret sa sirijskim dječacima.

– Bio je to moj najdraži poraz u igri na male… – napisao je Škrebo, a potom ‘ispričao’ dirlkjivu priču:

– Sve je počelo našim ‘nepropisnim’ parkiranjem vozila ispred gola na koji su loptu šutala sirijska djeca okupljena na ulici ispred kuće u kojoj je zbrinuto nekoliko siročadi i majki sa djecom izbjeglih iz Sirije, a kojima smo došli u posjetu. Nisam ni stigao ugasiti vozilo a već se desetak dječaka našlo ispred kako bi me spriječili da tu parkiram.

Podsjetilo me to na djetinjstvo i mahalske igre na male, kada bih najradije bacio stativu (kamen) na vozilo koje nam prekine najdražu igru, obećavajuću kontru i ‘čist’ gol. Naravno, pomjerio sam auto na sigurnu zonu, ali prije toga moji saputnici, kolege već su iskočili na teren i izazvali dječicu na borbu. Djeca su već tada počela da slave pobjedu, ali ne onu u igri, nego onu u srcu, u svojim glavama, u kojima nije bilo više mjesta za brigu, tjeskobu ili strah od neprijatelja. Da smo imali više vremena i koji kilogram manje utakmica bi trajala do okončanja sukoba u Siriji.

Međutim, morali smo pružiti ruku sirijskoj djeci i priznati im poraz, ali i poraz cijelog čovječanstva. Držeći njihove ruke i milujući ih po glavama kroz glavu mi se vratiše sve one slike koje sam do kasno u noć listao po internetu, i osuđivao sebe i druge, osjećao se nemoćnim kao nikada do tada u životu, moleći Boga za njihovo dobro, jer ja im ga nisam mogao dati.

I dok su mi pluća bila stisnuta od loše forme, u trenutku sam počeo osjećati neko olakšanje, kao da mi je u grudni koš ušao miris njihovog halala. I danas, kada je moj poraz na male značio dječiju pobjedu, dječiju sreću, i zaborav nedavno proživljenog, osjećam da je naša misija uspjela.

Svi akteri današnje utakmice igrane između ekipa djece sirijskih izbjeglica i tima MFS – EMMAUS-a koristeći se svima razumljivim jezikom sporta, ljubavi, brige i solidarnosti, pomogli su jedni drugima pronaći unutrašnje zadovoljstvo. Na kraju rezultat je bio 4:5 za sirijsku djecu. Simbolično, za pet dječijih golova naših pet šlepera brašna. Dao Bog pa da bude još golova…

Previous Naselja bosanske srednjevjekovne države: Prozor u Rami
Next Zašto se žuri hrvatskoj politici da 'reorganizuje' Bosnu i Hercegovinu?

You might also like

ŽIVOT

Mladi ljudi iz raznih dijelova naše zemlje već godinama žive u izolaciji i samoodrživo

Nekadašnji uposlenik TVSA Ensar Džubur prije tri godine, odlučio se na samoizolaciju,  odnosno na izolaciju od svijeta kakvog poznajemo. Živi u Potocima kod Mostara, gdje djeluje  Laboratorija samoodrživosti, Udruženja Zemljana.

ŽIVOT

Nakon života u Njemačkoj, vratio se u Bosnu: Najljepše je živjeti u svojoj državi, sa svojom porodicom, pričati na svom jeziku sa voljenim ljudima

Irmir Duratbegović danas živi u Sarajevu, na Marijin-Dvoru, naselju njegovog, kako sam kaže, “toplog djetinjstva”. Put do uspjeha bio je trnovit, a svojim najvećim uspjehom smatra porodicu, voljene ljude, i

ŽIVOT

Priča o Lejan ili kako je humanost bitnija od haljine

  Priča maturantice Osnovne škole Hamdija Kreševljaković iz Kaknja ovih dana tjera ljude na razmišljanje. Njen gest nije od onih „nikad učinjenih“, ali zbog toga se ne umanjuje njena volja