Kamenica – mjesto povratka koje prkosi poslijeratnoj statistici

Kamenica je jedno od rijetkih povratničkih mjesta koje prkosi poslijeratnoj statistici. U tri odjeljenja od prvog do petog razreda nastavu pohađa čak 39 učenika. Inače, u mjestima poput Kamenice rijetko u područnim školama bude više od pet učenika.

“Samo da zaspim jednu noć u svojoj kući. Samo jednu noć da zaspim, ništa više.”

Želja da zaspi u svojoj kući Zekerijahu Bajriću se ostvarila 2000. godine, kada se vratio u Kamenicu. Sve je bilo porušeno i devastirano.

“Spavali smo u kupatilu, kiša je padala pa smo razapeli šatorsko krilo. I nikad mi nije žao što smo došli”, kaže Zekerijah, uprkos stradanju, jer Kamenica je mjesto u kojem je ubijeno više od 400 ovdašnjih stanovnika. Previše i za jedan grad, a ne za jednu malo veću mjesnu zajednicu.

Kada se spomene Kamenica, prva asocijacija je rat, ubistva, deportacije. Međutim, poslije rata Kamenica bilježi i jednu bolju i svjetliju stanu. Kamenica živi, a u njoj je sa suprugom i četvero djece ostao da živi i Zekerijah.

Obnovio je kuću, pomoćne objekte, štale i danas je vlasnik farme sa 20 krava. 

“Sve sam prošao, mnoge zemlje, ali najbolje mi je ovdje, kod svoje kuće. Imam kuću i u Kalesiji, ali ništa me ne privlači tamo.”

I drugi bi mogli biti negdje drugdje, ali ne žele. Pa je zato, valjda, i osnovna škola u Kamenici jedna od rijetkih u povratničkim mjestima koju pohađa za ovdašnje prilike ipak veliki broj učenika. U tri odjeljena od prvog do petog razreda školu pohađa 39 učenika.

“I po tome, iako je i ovdje uočen trend odlazaka, možemo vidjeti da ima materijala za budućnost koja vjerujem da će biti svijetla”, kaže učitelj Asmir Mehić.

A u svijetlu budućnost u Kamenici vjerovali su i još vjeruju bračni para Behija i Muhmed Ademović, koji su nakon rata uspjeli otići u Švedsku. Međutim, Kamenica je bila i ostala mjesto za koje su znali da će se vratiti. Nakon penzionisanja, Ademovići ulažu više stotina hiljada maraka u etno-restoran.

“Ovo je ovdje bila šuma. Nisam znala ni gdje se to nalazi, blizu je, a ne znaš gdje je. I tako, malo-pomalo, kad smo vidjeli šta smo napravili vratitli smo se”, prisjeća se Behija.

I vratili su se. Behija i danas iskreno priznaje kako ovdje ipak osjeća nelagodu, jer sjećanja na probijanja kroz šume ka Tuzli s jednogodišnjim djetetom ipak ne blijede. Strah je još prisutan.