Ko je Schmidt i zašto se Njemačka – naizgled bez ikakve podrške EU, SAD-a ili V. Britanije – zalaže za novog visokog predstavnika?

U trenutku kada Zapad očajnički treba koordinirati svoju politiku prema Bosni, jednostrani napor Berlina da imenuje novog međunarodnog nadzornika za zemlju predstavlja zabrinjavajući razvoj događaja, piše Jasmin Mujanović za BIRN.

Berlin želi zamijeniti dugogodišnjeg visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini Valentina Inzka – odgovornog za praćenje provedbe Daytonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine – malo poznatim njemačkim parlamentarcem Christianom Schmidtom.

Ko je Schmidt i zašto se Njemačka – naizgled bez ikakve podrške EU, SAD-a ili Velike Britanije – zalaže za novog visokog predstavnika? I zašto to čini u sumraku 2020. godine, s novom američkom administracijom na samo nekoliko dana od stupanja na dužnost?

O priči su prvobitno izvijestili bosanski mediji 23. decembra. Dan kasnije, njemačka ambasadorica u Sarajevu Margaret Uebber sastala se s članovima bosanskog predsjedništva Željkom Komšićem i Šefikom Džaferovićem i, prema Komšićevim riječima, obavijestila ih da Berlin traži zamjenu Inzko sa Schmidtom.

Do Božića, austrijski dnevnik Der Standard donio je potvrdu od samog Inzka da Njemačka traži njegov odlazak. A u nedjelju je njemački parlamentarac Josip Juratovic krenuo u bosanskih medijima hvaliti Schmidtovu kredibilnost i nagovještavajući održiviji evropski angažman.

Pitanje je zašto Njemačka to radi i zašto sada?

Nije da je Inzko nezamjenjiv stup u bosanskoj politici. Dugo je bio šala među običnim građanima u zemlji, posebno zbog njegovih čestih priopćenja u kojima izražava “duboku zabrinutost” zbog različitih događaja u zemlji, a da se nikada nije pozivao na svoje ekspanzivne bonske moći da išta učini s njima.

Ali, radi pravednosti, Inzkova upotreba spomenutih bonskih ovlasti u velikoj mjeri ovisi o podršci Vijeća za provedbu mira (PIC), međunarodnog tijela koje nadzire njegov Ured visokog predstavnika, OHR.

A Rusija, članica PIC-a, provela je gotovo deceniju i po sistematski podrivajući rad OHR-a, podupirući lidera bosanskih Srba Milorada Dodika i njegovih secesionističkih ambicija za entitet Republika srpska kojim dominiraju Srbi.

Ali aspekti ruske kritike OHR-a su široko podijeljeni. Bez obzira priznali to javno ili ne, gotovo svaki član Vijeća za implementaciju mira, uključujući SAD, poigrao se zatvaranjem ureda. Zbog toga je već 2008. godine PIC jasno stavio do znanja format odlaska OHR-a iz Bosne – takozvanu “Agendu 5 + 2”.

Nevolja je u tome što bi provođenje Agende 5 + 2 zahtijevalo stvaranje funkcionalne, demokratske bosanske države, što je upravo ono što najglasniji kritičari OHR-a, poput Dodika, žele spriječiti.

Prisiljavanje ustupaka od Dodika moglo bi se dogoditi, čak i bez korištenja bonskih ovlasti OHR-a. Ali, osim SAD-a i Velike Britanije, niko iz PIC-a nije pokazao nikakav apetit da ospori budućeg autokratu Banjaluke, niti bilo kojeg drugog zloćudnog aktera u Bosni ili njihove razne strane pokrovitelje.

Schmidt ne bi bio ništa efikasniji od Inzka ako se ne riješi strukturna dinamika zapadne koordinacije u Bosni.

Dok su SAD uvele sankcije Dodiku, a Velika Britanija pripremila zakonodavni okvir za to, možda već 2021. godine, EU i njene države članice kategorične su odbijajući smisleno braniti ustavni poredak, suverenitet Bosne ili teritorijalni integritet.

Njemačka je, prije svega, revno posvećena statusu quo. Tvrdi da evropska perspektiva ostaje vjerodostojna mogućnost za čitav region, ali malo pomaže tom procesu.

Odbija da se pozabavi strukturnim preprekama za reformske procese u okviru ustavnog režima Bosne, odbija da donese sankcije protiv korumpiranih elita koje preokreću zidove i odbija da se jasno izjasni protiv Rusije, Srbije, pa čak i Hrvatske, koja sponzorira i potiče ove zloćudne elemente.

A tu je i predanost Njemačke ruskom naftovodu Nordstream 2, projektu kojem se protive svi evropski i transatlantski saveznici Berlina, ali za koji Berlin tvrdi da je presudan za njegove energetske potrebe. Manje je jasno zašto Njemačka održava tako bliske veze s neliberalnim mađarskim moćnikom Viktorom Orbanom ili njegovim saradnicima u Poljskoj. Ili zašto se kancelarka Angela Merkel, najutjecajniji lider u Europi, povukla za izbacivanjem takvih likova iz Evropske narodne stranke desnog centra, EPP.

Drugim riječima, Njemačka nije baš dobronamjerni saučesnik, kako mnogi često pretpostavljaju da je na zapadnom Balkanu ili u Evropi.

Ipak, Berlin sada želi Schmidta u Sarajevu, čovjeka koji se posljednji put pojavio u Bosni 2016. godine kako bi privolio Dodika i njegovog partneru iz bosanskih Hrvata Draganu Čovića da dozvole provedbu Procesa stabilizacije i pridruživanja EU.

U to je vrijeme bio njemački ministar prehrane i poljoprivrede, portfelj koji očito nije bio podložan evropskim pristupnim pregovorima. Dok je SAP na kraju potpisan, Schmidt je do sada nestajao u rupi memorije.

Ono što je zapanjujuće je da je Njemačka unaprijedila njegovo imenovanje sama. Nema naznaka da je Berlin koordinirao ovaj pritisak sa bilo kojim od svojih partnera u EU ili s Washingtonom ili Londonom. Bosanski mediji zauzvrat su Schmidta predstavili kao ustupak Berlina Kremlju i Zagrebu, umjesto kao konsenzusni izbor NATO kvinte – SAD-a, Velike Britanije, Njemačke, Italije i Francuske.

Američka dimenzija je posebno čudna. Je li se Berlin u zadnji čas dogovorio s haotičnom odlazećom Trumpovom administracijom? Malo vjerovatno. No, jednako je malo vjerovatno da je Njemačka već dobila sporazum tranzicijskog tima Joea Bidena – čija se administracija očekuje da bude sokolska prema Rusiji – za Schmidtovo imenovanje.

To nam ostavlja zabrinjavajuću mogućnost da je ovaj rijetki njemački unilateralizam zamišljen kao mali, ali značajan hitac preko Bajdena, a možda i Britanije. Berlin ne želi da se dvije države koje nisu članice EU natjeraju da zauzme konfrontativniju liniju u Bosni ili regiji, posebno ne na većim stavkama kao što je naftovod Nordstream.

Priznaje da zajednički američko-britanski akcioni plan u Bosni zapravo ne bi zahtijevao njemačko ili evropsko pristajanje, posebno sada kada je proširenje EU mrtvo slovo.

Ipak, ponovnim animiranjem pitanja OHR-a, njegovog osoblja i implicitno samog postojanja, Njemačka može efikasno zakomplicirati svaki napor koji nema svoju izričitu podršku.

Ako je bilo koja verzija te potonje procjene istinita, to su loše vijesti za Bosnu. Stvarna demokratizacija i reforma zahtijevaju barem međusobno razumijevanje ključnih zapadnih aktera.

Dugoročni uspjeh zahtijeva stvarne zajedničke napore, posebno što se tiče OHR-a, organa koji još uvijek ima važnu ulogu u Bosni, ako se pravilno koristi. Bez koordinacije, čak i tirani u limenkama poput Dodika mogu nametnuti svoju volju Bosni i međunarodnoj zajednici.

Njemačka mora razjasniti svoje držanje u Bosni i uskladiti ga sa stavom svojih ključnih saveznika. Ako to ne učini, pomoći će samo najreaktivnijim i najrakotvornijim elementima u Bosni.

Jasmin Mujanović je politikolog i suvoditelj podcasta za pitanja jugoistočne Evrope „Sarajevski poziv“. Njegova prva knjiga nosi naslov ‘Glad i bijes: Kriza demokratije na Balkanu’.