Košava

Shodno narodnom tumačenju toponima i sarajevsko Koševo treba da duguje svoje ime uzviku sultana Mehmeda Fatiha “koš, koš – potrči, potrči”

Najkraće: to je olujni vjetar iz jugoistočnog kvadranta (od istoka ka jugoistoku) koji puše u sjeveroistočnom dijelu Srbije. U Srbiji se, ponegdje, i hladni zapadni, odnosno sjeverni vjetar naziva košavom, a istočni – košavac. Košava je pretežno ograničena na hladniji dio godine, od oktobra do aprila.

Poput bure puše uvijek u isprekidanim, naizmjenično slabijim i jačim, ponekad i vrlo jakim udarima, a istovremeno mijenja donekle i svoj pravac. “Košava je po svom geografskom rasprostranjenju najčešća u Vršcu, na Velikoj peščari u Banatu i u Podunavlju od Velikog Gradišta do Beograda, a odatle se smanjuje prema zapadu, sjeveru i naročito prema jugu, pod uticajem izrazitog planinskog reljefa istočne Srbije”.

Vjetrovi nose različita imena; nazivaju se prema stranama sa kojih pušu, a imaju i narodne nazive, kao Gornjak, Moravac, Bošnjak, Vardarac. Jedino je riječ košava tuđica (doduše, postoji stara, zaboravljena riječ – ustoka), tačnije, turcizam. Lingvista Petar Skok tvrdi da je u pitanju turska sintagma koš – brz i hava – zrak. Drugim riječima, balkanski turcizam, kao i košija – trka konja.

Koš je, međutim, imperativ od glagola košmak – trčati, a kuš, opet, znači ptica, ali i brz, okretan. Mogla bi, znači, biti imperativna imenica: koš hava, odnosno sintagma kuš hava – brzi zrak.

Ili je to, prosto, košan hava – zrak koji trči?

Postoji mišljenje da je, možda, riječ i o eufemizmu sintagmi: hoš – prijatan, ugodan, lijep, i hava –zrak.

Ne treba sasvim isključiti ni mogućnost da je košava nastala od turskih riječi: k’ š – zima, hladnoća, hladan; i hava.

Sintagma je skovana na našem prostoru, za lokalnu upotrebu, pa je, shodno tome, nema ni u turskom jeziku ni u raspoloživim turskim rječnicima.

“U narodu se kazuje – čitamo u Srpskom mitološkom rečniku – da je vjetar veliki božji dar. Kad ne bi bilo vjetra, uhvatila bi se paučina od zemlje do neba i od nje ljudi ne bi mogli da vide kuda idu, pa bi glavom udarali čas o drvo čas o stijenu.”

Ime vjetra danas pozajmljuju: jedan radio, jedna picerija, jedan paraglajding klub i jedno pjevačko društvo (uz raniju televizijsku stanicu u Zemunu). A shodno narodnom tumačenju toponima i sarajevsko Koševo treba da duguje svoje ime uzviku sultana Mehmeda Fatiha “koš, koš – potrči, potrči”), piše srbijanska historičarka Olga Zirojević.

Mediantrop, Antropološki pojmovnik (VII)

(MiruhBosne/Peščanik.net)