Miroslav Krleža i nekoliko crtica o Bosni…
– Bošnjaci, bez obzira na to što su muslimanska, katolička ili pravoslavna raja, bliži su jedni drugima nego Hrvatima iz Krapine ili Varaždina. (1935.)
– Upadom austrijskim u Bosnu počela se ocrtavati agresivna politika germanskog imperijalizma, koji je svojim političkim parolama ‘dijeli pa vladaj’ uspio da u Bosnu baci oganj plemenskoga i vjerskoga razdora, uživajući da mu je već prije trideset godina uspjelo da nam zapali krov nad našom glavom. (1948.)
– Kod te romantične, malograđanske, reakcionarne »žetve«, heretička, bogumilska, šizmatička, protestantska, protupapinska naša prošlost predstavljala je samo tehničku smetnju, ona nas je u očima katoličkog Beča mogla samo kompromitirati, pak su je izbrisali u svojim glavama, a potom i u knjigama. A uprkos tome istina je da je Bosna u XIII i XIV stoljeću bila heretičko utočište zapadnoevropskih krivovjeraca, da su u Bosni bili međunarodni manihejski intelektualni centri i da je Bosna kao svjetionik svijetlila na drugu obalu Jadrana pa preko južne Francuske sve do Španjolske. (1947.)
– Bogumilska Bosna, koja je, od XIII stoljeća bila utočište slobodnih mislilaca zapadnoevropskog manihejskog svijeta, bogumilska Bosna, koja se više od trista godina opirala prevlasti latinske i grčke crkve, ležala je u ruševinama. Sjedište Antipape, a poslije sloma albigenza sjedište patarenskog univerziteta, Bosna, koja je pretrpjela nekoliko serija križarskih ratova raških, dukljanskih i madžarskih baruna i kraljeva, ta nevjernička zemlja pala je na veliku radost Svetog Oca, koji je mogao da se pojavi u Bosni tek poslije dolaska Turaka. (1951.)
– Bosanski nadgrobni spomenici prate tok naše likovne civilizacije od XI stoljeća pa do pada Bosne, zemlje patarenske, godine 1463. Bosna bila je manihejska i bogumilska vjekovima, i ona je to ostala sve do svoje političke katastrofe pod papom Piom II, humanističkim laureatom i tršćanskim biskupom Enejom Silvijem Pikolominijem. Bosna je bila »refugium haereticorum«” zapadnoevropskog manihejskog svijeta, sjedište manihejskog Antipape i moralno-intelektualni centar albigenskog otpora poslije pada Provanse. Ovi bosanski nadgrobni spomenici, koji nam poganski prkosno govore o životnim radostima, o plesovima, o ljepotama lova, životinja i bilja, očit su dokaz jakog artističkog i moralnog nonkonformizma, koji je trajao stoljećima. (1954.)
– Ove viteške, feudalne ruke nepoznatnih i davnih bosanskih baruna u oklopu, ruke boljara koji se opraštaju od nas na odlasku u Aheront” — u ritualu rimskoga pozdrava dignutom desnicom, s otvorenim dlanom kao ruke saobraćajaca kada zaustavljaju promet u gradovima, ove glomazne, teške desnice, što nam se javljaju s druge obale, da li su znameni prijetnje ili pozdrava – tko bi to znao i mogao da kaže? Toliko nesrazmjerne spram samih mrtvih likova, one su se ispružile preko demarkacije koja nas odvaja od nepoznatih pokojnika, te na trenutak izgleda kao da te ruke hoće da posvjedoče pred pokoljenjima kako su bile gvozdene i prkosne, jer nijesu htjele da se sklope pred inkvizitorima, koji proklinju i pale Bosnu vjekovima. (1954.)
(MiruhBosne)
Krunisanje Stjepana Tomaševića: Papska kruna (?) i pad naivnog bosanskog kralja
