Krleža se divio bosanskoj kulturi te smatrao je nadmoćnom u odnosu na hrvatsku, čak i ukupnu evropsku

Miroslav Krleža, hrvatski književnik (Zagreb, 7. VII. 1893 – Zagreb, 29. XII. 1981).

Autor najznačajnijih tekstova hrvatske književnosti XX. st. i pokretač mnogih kulturnih inicijativa zasnovanih na kritičkom osvješćivanju hrvatskog društva… bio je zaljubljenik Bosne i, u vremenu kad to možda nije bilo popularno, afirmativno govorio o značaju i veličini bosanske kulture uopće.

‘Hrvatska zemlja je još u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću tako reći prazna. Biološki prazna. Ima veoma malo stanovnika. Onda dolaze seobe s juga i broj stanovništva počinje naglo rasti sve do devetnaestog stoljeća pa na ovamo. Mi zaboravljamo taj i takav razvoj.

Prema tome, Bosna je u ono vrijeme spram Hrvatske prenapućena, ona je organizacija koja stoljećima prije toga traje.

Postoje crkve, mostovi, džamije, postoje pismeni ljudi, postoji alhemijado literatura, pišu se neke knjige. Postoje visoke teološke škole, a ovdje su šume, ponegdje naselja, ostalo jeprazno. Ovo naše ovdje spram Bosne u to vrijeme mizerija je nevjerovatna, jer sve što je nastalo uglavnom je u novije vrijeme nastalo, a mi to posve zaboravljamo.

Dakle, u Bosni živi ono što je u to vrijeme sasvim drugi tip čovjeka. Ima ljudi koji putuju, dolaze iz Kaira i odlaze u Kairo, odlaze i dolaze iz Carigrada s univerziteta. I tamo su, kako rekoh, škole, visoke škole u Bosni, a mi to ne znamo jer nemamo historije.

Nemamo kulturne historije, nemamo političke historije, uopće – potpuno smo na krivim izvorima – nemamo konsenzusa političkog, nemamo konsenzusa intelektualno-moralnog’ – pisao je Krleža.

IZLOŽBA SREDNJOVJEKOVNE UMJETNOSTI NARODA JUGOSLAVIJE s Krležinim predgovorom u katalogu, održana je u Parizu 1950. Krleža je nadzirao pripremne radove, a bio je i član Počasnog odbora u kojem su bili predstavnici znanstvenih i kulturnih ustanova.

Posebno poglavlje u predgovoru namjenjuje umjetnosti stećaka, koju on naziva bogumilskom. Za njihove stvaraoce, koji su živjeli u izolaciji bosanskih planinskih šuma, kaže:

»Slobodni od svake artističke manire svoga vremena, promatrali su stvari i pojave oko sebe na svoj vlastiti način, i oni su u tom bili, nema sumnje, neka vrsta izumitelja.« Njihovo stvaralačko područje nije još dovoljno poznato, kao i njihova bogumilska kozmogonija. I dok su oko tih spomenika trajale neohelenističke varijacije duocentističkog slikarstva po pravoslavnim zadužbinama, gradile se romaničke bazilike i gotičke katedrale »od Poreča i Zagreba do Raba i Zadra, a romanika prodirala od Trogira i Kotora do Vardara i Morave«, ovdje u tim planinskim visovima traje kult ljepote za koju se ne bi moglo reći da je import iz zapadnjačkih ili bizantskih sfera duha.

Ta vrsta estetske autarkije ostavila je obeliske sa slijepim arkadama, tajanstvene grobove u obliku bosanskoga krova ili nordijske posmrtne kuće, nepreglednu gomilu stalaktita i paralelopipeda sa čudesnim reljefima. Poetizirajući »bogumilske mramorove« opisuje ih u rafiniranoj igri svjetlosti, a prikazane jahače, obasjane mjesečinom, kao dematerijalizirane pojave tihoga i zaboravljenog sna.

“Neka oprosti gospođa Europa,
ona nema spomenike kulture.
Pleme Inka u Americi ima spomenike,
Egipat ima prave spomenike kulture.
Neka oprosti gospođa Europa
samo Bosna ima spomenike.
Stećke.
Sta je stećak?
Oličenje gorštaka Bosanca!
Šta radi Bosanac na stećku?
Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku!
Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli.
Na kome je prikazan kao sužanj…”