Posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević Kotromanić krunisan je papskom krunom 17. novembra 1461. godine u gradu Jajcu.
U pismu papi, bosanski vladar molio je za pomoć u presudnom vremenu. Dobio je samo krunu. Ista je ubrzo otišla s njegove glave, kao i – tragično – glava s ramena.
-Uz garanciju Nikole Modruškog kako će Matijaš Korvin doći u pomoć u slučaju osmanskoga napada, Tomašević je otkazao plaćanje danka sultanu. Iako je papina zamisao bila da Ugarska djeluje kao „rezervni plan“ u slučaju napada i garancija opstanka Bosne, ugarski je dvor imao svoje planove, pa je papina politika unaprijed bila osuđena na propast.Računajući na garancije papinskoga legata, bosanski je kralj odradio svoj dio dogovora i otkazao je danak sultanu. No, zbog dvostruke igre budimskoga dvora, Tomašević je izgubio glavu, a Bosna je nestala s karte Europe.
Starija je historiografija krivca za pad Bosne pronašla u knezu Radaku, nevjernom pateranu, koji je predajom Bobovca zapečatio sudbinu Bosne. No, novija historiografija odbacuje takvu tvrdnju, navodeći kako je priča o unutarnjoj izdaji lansirana s ugarskoga dvora, a kao glavnog arhitekta priče navodi papinskoga legata Nikolu Modruškog. Modruški je itekako imao razloga za konstruiranje i lansiranje ovakve priče, budući da je upravo na njegov nagovor Tomašević otkazao danak sultanu i tako sam sebi stavio omču oko vrata. (Izvor)
Krležijana, enciklopedija Miroslava Krleže, piše.
STJEPAN TOMAŠEVIĆ, posljednji bosanski kralj (? – 1463). Vladao od 1461. Nastavlja protubogumilsku politiku; potpuno prilazi Zapadu, prima krunu iz Rima te, pripremajući Bosnu za konačnu borbu protiv Turaka, otkazuje 1462. Turskoj plaćanje danka. Turci su 1463. provalili u Bosnu te ga zarobili i smaknuli. Krleža je trajno zaokupljen bogumilskom temom, pa mu je Stjepan Tomašević tek simbol »patarenskog obraćenika« koji je svojom smrću »bogumilsku kugu« skinuo s dnevnog reda. Njegov politički čin (pristajanje uz Zapad radi traženja pomoći) K. snažno doživljuje u slici poniženja zadnjega bogumilskog kralja koji »pokornički iskreno« kleči pred Kristom ištući spasenje, a »duhom odsutna, gotovo nehajna poza Kristova« metaforički je odgovor Europe Bosni pred slomom (Illyricum sacrum, Kolo, 1963, 7). Isti lik »šablonski slikanog akta« na stvarnoj slici koju gleda K. ponovno varira produbljujući doživljaj tragičnosti kraljeve sudbine, jer je on »pokajnički krivovjerac i obraćenik u istom licu… a kom prijete dvije katastrofe istodobno: turski kolac ili latinska lomača«.
Kralj doseže krajnju »granicu samoponiženja« kada se u proskinezi prostire pred Kristom, tj. Europom »koja nam već vjekovima šalje svoje kardinale i svoje civilizacije, svoje nuncije i svoje ambasadore, da od njih doznamo ono što znamo i sami već vjekovima« (Jadranska tema, Trideset dana, 1946, 5-6). U okviru istih povijesnih preokupacija spominje, tek kao povijesnu činjenicu, Stjepana Tomaševića u članku O nekim problemima Enciklopedije (Republika, 1953, 2-3) te u eseju O pojavi Jana Panonija. Fragment rukopisa iz oktobra 1942. god. (Eseji III, Zagreb 1963).
-U svom Ljetopisu fra Ivan Stažeman (Kopijarević), opisujući propast srednjovjekovne Bosne, za koju veli da je srcem Ilirije od svih nazivana, pjeva posljednjem kralju Bosne tugaljivu nadgrobnicu.
»U grobu tomu pokopan je zadnji kralj Bosne Stjepan, bez kraljevske krune i bez kože. Sam je oca lišio kraljevstva, konopom pogubivši I uskrati gospodaru svomu ugovoreni danak I stoga je po pravdi Božjoj, i sudbini zguljen bio sav pod bogatom tvrđom, lakomi čovjek, Učite se ljudi, roditelje poštivati I jedanput zadanu vjeru nikada ne kršiti. Slabo je kraljevstvo i još slabije, kad se zlo steče. Oružjem se zaštiti ne da. Radi obadva ova zla propade Bosna.«
(MiruhBosne)
