Mehlemi iz pera Nedžada Ibrišimovića -

Jedne prilike sam se, prije nekih pet godina, našla u trolejbusu koji saobraća od Drvenije do Dobrinje. Ništa neobično ni vrijedno spomena u tome nije bilo sve dok na stajalištu negdje oko Hrasnog u trolejbus žustro ne uđe jedna nana.

Imala najmanje osamdeset i pet godina, bila je vitkog i pokretnog tijela, sa maramom na glavi i u dugom sivkastom mantilu koji je podobro pokrivao dimije. Živim, vedrim i toplim pogledom obuhvati sve putnike u trolejbusu i reče „Kako ste?“. Zatim se okrenu vozaču te i njega upita: „Kako si ti, moj šofer, jesi li se umorio?“ Vozač se osmjehnu i blago odgovori: „Nisam, nano, dobro je.“ Svi smo, klimnuvši glavama, šutjeli, ne pokazujući da smo registrirali ovaj izlazak iz okvira urbanog življenja.

Nana sjede na jedno od dva slobodna mjesta, blizu vrata. Na sljedećoj stanici, uđe uglađen gospodin, šezdesetogodišnjak otprilike, sa elegantnim šeširom na glavi. Nana u hipu skoči i ponudi mu svoje mjesto. „Neka, nano, hvala, stajat ću, neću dugo, samo vi sjedite…“, reče čovjek uljudno. Nana ne prihvati odbijanje nego ga nastavi nutkati, te čovjek iz pristojnosti popusti i sjede iako mu je bilo vidno neprijatno što sjeda na mjesto 20 do 30 godina starije osobe. Dođosmo do dobrinjskih dimnjaka i nana se uputi prema vratima. Na izlasku se osvrnu i reče nam: „Allahimanet! Allahimanet, šofer!“

Izađe – a u trolejbusu ostavi toplinu i blage osmijehe na licima putnika. Šutjeli smo, možda svi isto misleći: „Gdje li smo i kada nestali ovakvi uljudni, dobronamjerni, otvoreni, komunikativni, okretni i vedri, sa ukorijenjenim pravilima bontona? Kad smo prestali biti ovo što je nana još uvijek? Kad smo postali mrki stanovnici životnih prostora koji ni u vlastitom haustoru ne razaznaju komšiju od slučajnog gosta? Zašto nam sve ono što je u nama dobro nekako izmiče iz ruku?“

I dalje mislim o nani… poznata mi je. Susretala sam se s njom. Ali, gdje? I kada? Gdje li još uvijek žive ovakve starice? Ne znam odgovor na ovo pitanje, ali znam da te duboke tragove naše bosanske ljudskosti, dobronamjernosti i topline vrijedi bilježiti i pamtiti, otrgnuti ih tako od zaborava, jer sve rjeđe ih susrećemo u životu.

I onda, sjetim se otkud je znam: to je ona majka i starica iz Ibrišimovićeve pjesme o Bosni, ona što mahne mašinovođi, a lokomotiva krisne, ona čiji je osmijeh ajet o Džennetu. To je ona čista duša odnjegovana stoljetnim odgojem, obdarena blagošću i neraskidivom komunikacijom sa svijetom… Divim joj se… S kojom ona lahkoćom susreće ljude i započinje razgovore, s kojom energijom ide dalje, koju toplinu širi oko sebe… Mišljenja sam da u njoj živi istinska Bosna, a ne u avnojevskim granicama… I mislim: onda kad izgubimo ove mehleme-starice, može nam svijet biti na dlanu, ali mi više nećemo imati našu Bosnu.

Ova nana koja sada više stanuje u Ibrišimovićevoj pjesmi, nego u Bosni, može biti povod da se započne i ispriča kratka fragmentirana priča upravo o djelu Nedžada Ibrišimovića, da se malo zaviri u njegov književni svijet, ali i da se započne priča o bošnjačkoj (i bosanskoj) književnosti u čije su se jezgrovite redove sakrili svi čudesni bosanski ljudi.

Nedžad Ibrišimović je prvenstveno pripovjedač i romanopisac pa tek onda pjesnik. On nije napisao puno pjesma, ali su neke od njih napisane sa takvom poetskom vještinom da ga s pravom možemo svrstati u sam vrh naše poetske scene. Samo jedna, Bosna, je dovoljna da ga smatramo izuzetnim pjesnikom. Osim nje, nezaobilazna je i pjesma Ime. Ona govori o ponosu, o samopouzdanju, o onome što jesmo i što moramo biti, a na ovom mjestu vrijedi spomenuti još jednu njegovu potpuno nepoznatu, a čudno jednostavnu pjesničku tvorevinu, koja je ustvari igra riječima i oda Hazreti Omeru.

U svojoj Bosni Ibrišimović je ispričao najljepšu bajku o nama. I mada mi imamo mnogo priča i pjesama koje govore o Bosni, o našoj ljubavi prema Bosni, o našem bosanskom ponosu, prkosu, o našoj patnji i čistoti duše, mi do ove Ibrišimovićeve pjesme nismo imali bajku o Bosni, uspavanku i budilicu istovremeno, istinu i san – i mehlem.

To je najljepše i najnježnije ispjevanapriča o nama, priča u kojoj nema mjesta za pesimizam što nas ubija, u kojoj nema mjesta za razočarenja. Ovo je priča od koje se lakše spava, koja nas ugrije i kojoj se primičemo kad nam je hladno, ona je najtoplija i najljudskija pjesma o Bosni, pjesma u kojoj je pjesnik otkrio iskonsku dušu ove zemlje i na dlanu je ponudio svima.