Mehmed Halifa Bošnjak, Ljetopis 1650 – 1665.

U dugoj i bogatoj plejadi stvaralaca sa ovih prostora koji su iza sebe ostavili lijep i svijetao trag je i Mehmed Halifa Bošnjak .

On je jedan od brojnih učenjaka čija su djela postala poznata i cijenjena u mnogim dijelovima svijeta, prije nego u rodnoj zemlji. To je i razlog da brojne generacije njegovih sunarodnika ne znaju ni o njemu ni o njima ni njihovom radu. Sve je to dugo vremena stvaralo prividnu sliku Bosne pod osmanskom vlašću kao ‘tamnog vilajeta’. Neki su tako mislili i pisali iz neznanja, a drugi svjesno.

Međutim, u posljednjim decenijama XX i prvim godinama XXI stoljeća veo zaborava se briše sa mnogih, manje poznatih nam stvaralaca, a njihova prevedena i objavljena djela postaju dostupna širem čitalačkom krugu znanstvenika i ljubitelja knjige. Jedan od takvih bio je i autor Ljetopisa 1650 – 1665. Godine.

Ime Mehmeda Halife Bošnjaka bilo je poznato još kod njegovih savremenika. Bio je poznatiji pod pseudonimom Ulfeti. U prijevodu na bosanski jezik ulfet znači razgovor, kontakt, te poznanstvo i prijateljstvo. Čitajući njegov ‘Ljetopis’ uvjerio sam se da mu mahlas (pseudonim) nije bio slučajan. Onako kako je živio i pisao, potpuno je opravdao dobiveni nadimak.

U ‘Predgovoru’ prof. dr Fehim Nametak navodi da je do sada ovo djelo na turskom jeziku doživjelo dva izdanja. Prvi put ga je za štampu sa svojim ‘Predgovorom’ pripremio i objavio Ahmed Refik Altunay  1924. godine. Drugo izdanje je 1976. Godine pripremio i latinički transkribovao Kamil Su. I prvo i drugo izdanje štampano je u Istanbulu.

Za Mehmeda Halifu Ulfetija se zna da se početkom XVII stoljeća rodio u Bosni. No, više podataka o ovoj ličnosti imamo tek od vremena kada boravi na sultanovom dvoru. Tačno se zna da je pisanje ‘Ljetopisa’ započeo 10. ševvala 1060. i završio 24. šabana 1075. Po Hidždžri, odnosno po gregorijanskom kalendaru to je bilo između 7. oktobra 1650. i 1. marta 1665. Godine. Kako je u to vrijeme Ulfeti bio dvorjanin  – gulam, mn. Gilman, to je djelo naslovio Tevarih – i Gilmani (‘Ljetopis jednog dvorjanina’).

Tokom školovanja i službe na dvoru bio je u blizini trojice sultana : Murata IV (1623 – 1640), Ibrahima (1640 – 1648) i Mehmeda IV (1648 – 1687). Zato u ovom ‘Ljetopisu’ i piše o stanju i najznačajnijim ličnostima i događajima iz vremena u kome je živio. O svemu ovome čitaoca u ‘predgovoru’ upoznaje dr Nametak.

Cio prijevod ovog djela podijeljen je na tri glave sa više podnaslova i Zaključkom. U prve dvije glave Mehmed Halifa Bošnjak piše o vremenu kada 1623. godine na osmanski prijesto dolazi mladi sultan Murat IV. Pisanje o vladavini ovog osmanskog vladara, kao i njegovog brata Ibrahima je sažeto sa puno vrlo interesantnih detalja vezanih za brojne događaje, odluke i ličnosti od 1623. do 1648. godine. To je vrijeme kada njihova majka Mahpeyker, u historiji poznatija kao Kosem sultaniya, ima izuzetno zapaženo mjesto i ulogu u donošenju mnogih za Osmansko carstvo značajnih odluka. Zbog toga je historičari smatraju jednom od najuticajnijih ličnosti u osmanskoj povijesti.

Interesantno je primijetiti da u ovom ‘Ljetopisu’ njegov autor o Kosem sultaniyi ne piše ni pozitivno ni negativno. Vjerovatno je bio oprezan zbog moguće osvete njenih prijatelja, čak i uvrijeme kada ona nije bila živa. Taj izostanak iz prvog dijela knjige, tačnije iz prve dvije glave ni u kom slučaju ne umanjuje Mehmed halifino pisanje gdje za historičara osmanske države donosi puno važnih događaja. I dok o nekim historijski značajnim dešavanjima kao što je gubitak, a kasnije vraćanje Bagdada pod sultanovu vlast (25.12.1638.) piše opširnije, drugi, na prvi pogled mali detalji i odluke u životu podanike ove Imperije, imali su veliki značaj. Kada je 1631. godine u Istanbulu izbio veliki požar, a vatrena stihija progutala dobar dio javnih i privatnih građevina, tu situaciju koristi 25-godišnji Murat IV. On od svoje majke Kosem sultaniye koja je do tada u ime sina bila pravi vladar carstva, preuzima punu vlast. Jedna od njegovih prvih samostalnih odluka bila je rušenje svih kafana, centara okupljanja nezadovoljnika, te zabrane pušenja duhana. Ta naredba je službeno ostala na snazi do sultanove smrti 1640. godine.

Pišući o vladavini Murata IV, Ulfeti nam kazuje i o odmetnutom erzerumskom beglerbegu Abaza Mehmed-paši. Iako se ova ličnost dugo vremena smatrala najvećim držanim neprijateljem, poslije amnestije koju je dobio od sultana imenovan je za namjesnika Bosanskog ejaleta.  Tu dužnost obavljao je tokom 1628. i 1629. Godine. Prateći životni put Abaza Mehmed-paše, Ulfetipiše da je u Istanbulu udavljen 1634. Godine.

Za historičare, ali i sve one koji se interesuju o Osmanskom carstvu, zanimljivo je Ulfetijevo pisanje o vremenu vladavine sultana Ibrahima. I ovde oprezni Mehmed Halifa Bošnjak donosi interesantne podatke o velikom veziru Kara Mustafa-paši, sposobnom državniku i vojskovođi, koji je postao žrtvom vladarevih ljubimaca. On konstatira da su mu upravo Ibrahimovi miljenici i prvi saradnici onemogućavali da ima tačne podatke o stanju u Imperiji, a posebno u prvim godinama Kandijskog rata (1645 – 1669). Te ulizice će biti i osnovni razlog tragičnog kraja sultana Ibrahima.

Na jednom mjestu u svom ‘Ljetopisu’ Ulfeti piše: ‘Čak je bošnjački narod poslao čovjeka da izvijesti o stanju kako je u bosanskom vilajetu više od trideset tvrđava i palanki neprijatelj porušio i zauzeo ejalet Klis.’ No, kako nastavlja, sultanovi prvi saradnici i ulizice su taj izvještaj vladaru prikazali kao gubitak jedne male crkve na teritoriji Bosanskog ejaleta.

Pravo pisalje ‘Ljetopisa’ imamo prile čitati u trećoj glavi sa 13 poglavlja. U njima nas autor upoznaje sa najznačajnijim ličnostima i događajima Osmanskog carstva od 1650. Do 1665. Godine. Najviše pažnje posvećuje velikom veziru Mehmed-paši (1656 – 1661) i sinu mu Ahmed-paši (1661 – 1676) Kiprili. Imenovanje Mehmed-paše na položaj velikog vezira Osmanskog carstva 1656. Godine za mnoge savremenike bilo je veliko iznenađenje. Iako je bio u poodmakloj starosti, do ovog vremena se ni po čemu nije posebno istakao Zbog toga su mnogi kritičari smatrali da je odluka sultana Mehmeda IV da na čelo Visoke portuje imenuje ovu ličnost komentarisana kao još jedan kadrovski promašaj. No, autor ovog ‘Ljetopisa’ već tada je imao sasvim drugačije mišljenje od većine ličnosti sa Dvora. On piše: ‘Koprulu je bio pametan, učen, iskusan starac koji je doživio nekoliko buna janjičara i prelaženja granica u njihovom ponašanju u slučaju sultana Osmana, u pokretu u vezi s Hasan Halifom i Musom Čelebijom u vrijeme sultana Murada.‘

Za čitaoce, a posebno historičare interesantne su stranice ovog ‘Ljetopisa’ gdje autor piše o pobuni Hasan-paše u Anadoliji, Đorđa Rakocija u Erdelju i Minhe, namjesnika u Vlaškoj. I pored svih izazova i poteškoća, Mehmed-paša je uspio pobijediti protivnike i u zemlji uspostaviti red i zakonitost. Sve detalje iz toga perioda, Mehmed Halifa Bošnjak piše pregledno, jasno, tematski i hronološki. To je vrijeme kada otac i sin s položaja velikih vezira jačaju autoritet centralne vlasti  i revitaliziraju brojne državne institucije. I ovdje će pažljivi čitala naići na brojne i interesantne podatke. Dio toga se odnosi i na Bosanski ejalet.

Pojedine stranice ovog ‘Ljetopisa’ su na granici historijskog kazivanja i književnog opisa. Tako na 95 strani kada piše o Istanbulu navodi: ‘U ovom gradu je više od sto dvadeset poznatih i slavnih dvoraca sultana, gospođa i vezira. Svaki od njih je poput Šeddadove gradnje. Nakon Šeddadova naroda nešto ovako se nije vidjelo, niko zgrade ovako zadivljujućeg izgleda nije napravio. Najmanje vrijedan od svih ovih saraja o kojima govorima je Ibrahim-pašin saraj na Atmejdanu, a najbolji je dvorac Sijavuš-paše, vezira sultana Sulejmana koji se nalazi ispd Sulejmanije džamije. Ovaj dvorac je naočit, u razini je Ajasofije. Ali je ostario… Nije bilo mogući izbrojati saraje dvorskih uglednika i trgovaca. U odnosu na njegovu veličinu, brojnost naroda i njegovo bogatstvo, u gradu je bilo bezbroj magazina, dućana, karavansaraja, hamama, hanikaha, tekkija, medresa, hanova imareta, mesdžida i džamija. Izvan svake mogućnosti opisati ih.‘

Međutim, kada je u subotu 6. zilkade 1070. tj. 4. jula 1660. godine izbio požar kod džamije Ali Čelebi u blizini Ajazma kapije koji je zahvatio cio grad, mnoge od tih građevina progutala je vatrena stihija. O tome Mehmed Halifa Bošnjak na strani 98 i 99 kaže : ‘… kako se govori, izgorjelo je i u pepeo se pretvorilo dvije hiljade sedamsto ljudi, sto dvadeset saraja, više od stotine magazina, tristo šezdeset džamija, četrdeset poznatih i čuvenih hamama i u skladu s ovim medresa, mesdžida, hanikaha i hanova. A broja nema stvarima koje su nestale. Eto tako je prekrasno izgrađeni Istanbul postao ruševina. Možda će uzvišeni Allah dati da se izgradi.’

Uporedo sa ovim književnim opisima, donosi vrlo precizne podatke vezane za kandijski rat, posebnu pažnju posvećuje ljudskim sudbinama na frontu. Na kraju ‘Ljetopisa’ u Zaključku koji se sastoji od tri dijela piše o savjetu razboritim osobama, pohvale i moralu sultana Mehmeda IV i o običajima na sultanovom dvoru. Posebna vrijednost ovog prevedenog djela je 248 napomena i objašnjenja koje za čitaoce ‘Ljetopsa’ donosi prevodilac i komentator. Time za manje upućene otklanja dileme i pojašnjava na pojedinim mjestima neke događaje o kojima piše.

Ovim prijevodom nam prof. dr Fehim Nametak nam na najbolji mogući način vraća mnoge ugledne ličnosti koje su bile manje poznate u sredini gdje su rođeni, a njihova od ranije cijenjena djela postaju pristupačna svim zainteresiranim. Posebno je prijevodom i publikovanjem ‘Ljetopisa’ Mehmed Halife Bošnjaka obogaćena i historijska nauka sa donešenim brojnim događajima i ličnostima koje su do sada bile manje poznate. U sklopu pisanja o stanju i prilikama na teritoriji cijelog Osmanskog carstva autor je pisao i o Bosanskom ejaletu gdje donosi više interesantnih i manje poznatih historijskih podataka iz prošlosti Bosne XVII stoljeća – piše Enes Pelidija.