Mi kao Bošnjaci imamo dužnost da govorimo za Gazu

-Zvuk pucnjave odjekuje cijelim gradom. Eksplozije obasjavaju noćno nebo dok bombe uništavaju kuće, škole, pijace i sve znakove života u njima. Preplavljeni i napadnuti, zdravstveni radnici u nekoliko bolnica koje jedva funkcionišu bore se da pomognu povrijeđenima, uglavnom djeci. Nigdje nije sigurno – glad, žeđ i smrt su posvuda.

Ne, ovo nije opsada Sarajeva, prije nekih tri decenije. Ovo je sada Gaza. Iako se može oprostiti što je zamijenjeno jedno s drugim. Danas su Palestinci u opkoljenoj enklavi suočeni s katastrofom koja je po mnogo čemu identična onoj koju je moj narod, bosanski muslimani, morao preživjeti 1990-ih.

Izrael tvrdi da je njegov rat protiv Hamasa, a ne protiv civilnog stanovništva Gaze. Kaže da se samo “brani”, a da nema za cilj raseljavanje stotina hiljada ljudi i pribavljanje više palestinske zemlje. Ipak, realnost na terenu ne odgovara ovim tvrdnjama. Izraelska nemilosrdna ofanziva nije usmjerena samo na Hamas. Njegova opsada i bombe ubijaju hiljade civila, iskorenjuju čitave krvne loze, raseljavaju mnoge druge, i – po priznanju nekih od samih izraelskih vođa – imaju za cilj da izbrišu sve tragove palestinskog života i naslijeđa iz Gaze. Ovo nije samoodbrana, ovo nije nesrazmjerna odmazda, ovo je genocid.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) je 2001. godine presudio da je ono što se dogodilo u Srebrenici 1995. – ciljano ubistvo više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, kao i masovno raseljavanje desetina hiljada drugih bošnjačkih civila – bilo genocid. Objavljujući presudu u Hagu, predsjedavajući sudija Theodor Meron je izjavio da su “težeći da eliminišu dio bosanskih Muslimana, snage bosanskih Srba počinile genocid”. Nije li to upravo ono što Izrael pokušava učiniti u Gazi? Šta može objasniti gađanje gusto naseljenih stambenih područja, bolnica i škola Ujedinjenih nacija u kojima se sklanjaju raseljeni civili uz navodne hirurške zračne napade osim želje da se „eliminira“ barem dio stanovništva koji tamo živi?

Nema sumnje da je Hamas počinio zločine na jugu Izraela 7. oktobra. Stotine izraelskih civila su ubijene, osakaćene ili uzete kao taoci, što se ni na koji način ne može opravdati. Ali genocid u koji je Izrael krenuo kao odgovor na ove zločine, ili njegova decenijama stara represija i oduzimanje posjeda Palestinaca koji su doveli do pojave Hamasa, također, ne mogu se opravdati.

Kao preživjela rata u Bosni, čiji su rođaci stavljeni u koncentracione logore, ne mogu šutjeti dok Izrael čini genocid. Propuštanje da osudim ono što Izrael radi narodu Gaze značilo bi da nisam naučila ništa iz onoga što je učinjeno mom narodu.

Bosanci su iz prve ruke iskusili užasne posljedice šutnje međunarodne zajednice pred eklatantnim ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti. Zaista, znamo šta se dešava kada svijet odluči da sjedi i u tišini posmatra postepeno uništavanje naroda. Vjerujem da je zbog toga sada more palestinskih zastava koje vihore na vjetru tokom protesta u Sarajevu. Obični Bosanci stoje uz narod Gaze i govore ne genocidu jer znaju da je to prava stvar.

Pa ipak, čini se da se svi Bosanci ne osjećaju tako.

Kao odgovor na kritike njegove zaglušujuće šutnje o izraelskom napadu na Gazu, Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica, rekao je: “Ovo nije naša bitka”. U intervjuu od 26. novembra za izraelski list Haaretz, Suljagić je detaljno opisao kako ga je napad Hamasa 7. oktobra podsjetio na prve dane rata u Bosni i osudio palestinsku oružanu grupu. Dalje je branio svoje odbijanje da komentariše izraelski rat u Gazi, rekavši da neće žrtvovati rad svoje organizacije “na oltaru bilo koje Hamasove agende”.

Smatram da je ovaj stav krajnje zbunjujući i duboko razočaravajući.

Ako ovo nije “naša bitka”, zašto onda išta govoriti? Ako nije osuda ratnih zločina na obje strane, zašto uopće govoriti? Ako komentarisanje međunarodnih sukoba riskira da ošteti rad memorijalnog centra, zašto se čini da je u redu javno podržati ukrajinski otpor protiv ruske invazije?

Neki vezuju Suljagićevu naizgled bezuslovnu podršku Izraelu za njegovu dugoročnu saradnju sa Svjetskim jevrejskim kongresom (WJC) i drugim proizraelskim grupama, u sklopu njegovog rada za memorijalni centar. Ipak, propustom da se izjasni protiv ovog rata protiv palestinskih civila, iz bilo kojeg razloga, Suljagić ne ispunjava svoju dužnost. Zaista, zatvarajući oči pred tekućim krvoprolićem u Gazi, Suljagić izdaje lekcije naučene iz genocida u Srebrenici. I pokušavajući povući lažnu ekvivalenciju između Hamasa i odgovornih za genocid u Srebrenici on potkopava težinu zločina počinjenih nad Bošnjacima.

U sada obrisanom tvitu od 21. novembra, Suljagić je tvrdio da “nema razlike” između Hamasa i četnika – jugoslovenske rojalističke i srpske nacionalističke gerilske snage koja je počinila neke od najgorih zločina tokom rata u Bosni.

Četnici su Bošnjake strpali u koncentracione logore. Pljačkali su i opsjedali bosanske gradove. Mučili su, izgladnjivali, zlostavljali, silovali i ubijali hiljade civila. Bombardirali su bolnice, ubijali doktore i pacijente. Napali su biblioteke i gradske vijećnice, raseljene. Masovne grobnice koje su četnici stvarali i punili Bošnjacima tih mračnih godina i danas se otkopavaju širom zemlje. Sve su to radili jer su htjeli istrijebiti bosanske Muslimane. Počinili su genocid. I Sulajić, kao preživjeli genocid, to jako dobro zna.

Hamasovi zločini nad izraelskim civilima 7. oktobra, koliko god bili užasni, nisu se ni na koji način mogli porediti. Postoji samo jedna strana u ovom sukobu koja je ikada počinila zločine nad civilima koji su sistemski i rasprostranjeni kao oni koje su četnici počinili nad Bošnjacima 1990-ih godina, a to je Izrael.

Izrael je taj koji drži civile pod opsadom. Izrael je taj koji ih neselektivno bombarduje i gladuje. Izrael je taj koji masovno zatvara mlade Palestince, kradući njihove snove i budućnost. Izrael je taj koji čini genocid.

Suljagićevo ćutanje o izraelskoj okupaciji, aparthejdu i genocidu koji je u toku odražava stav “u redu sam, Jack” koji implicira da Bosanci mogu zatvoriti oči pred genocidom i tvrditi da to “nije naša bitka”, pod određenim uslovima. U tom slučaju, međutim, više ne možemo upirati prstom u one koji su šutjeli kada smo bili suočeni s genocidom. Ne možemo stajati visoko i reći da ćemo učiniti sve da se ovo nikome više ne ponovi.

Dakle, za palestinski narod i za kolektivnu budućnost čovječanstva, svi bismo trebali učiniti bolje. Bošnjaci, ali i svi ostali koji ovo što se dešava u Gazi prepoznaju kao genocid, trebaju progovoriti i zahtijevati da se ovaj zločin zaustavi. Ali samo kraj ovog rata nije dovoljan. Trebali bismo zahtijevati prekid okupacije i aparthejda. Trebali bismo tražiti povratak na granice iz 1967. godine. Palestincima treba omogućiti da žive slobodno i dostojanstveno na svojoj zemlji.

Moramo podržati palestinski narod i njegovu borbu za oslobođenje. Šutnja i apstinencija nisu opcije, posebno za nas koji smo nesretni što smo doživjeli rat, genocid i ugnjetavanje. Sada kada smo na drugoj strani, sada kada nismo ti koji su pod opsadom i suočeni sa bombardovanjem, imamo dužnost da govorimo za one koji jesu – čak i ako to znači da uznemirimo saveznike i prijatelje. Prema riječima Martina Luthera Kinga, “Krajnja mjera čovjeka nije mjesto gdje se nalazi u trenucima udobnosti i udobnosti, već gdje se nalazi u trenucima izazova i kontroverzi.”

Autor: Nadina Ronc, Al Jazeera – na engleskom

Nadina Ronc je novinarka, autorka i politička analitičarka specijalizirana za rusku vanjsku politiku, energetsku sigurnost i zapadni Balkan. Njen rad na pitanjima bezbjednosti u zemljama bivše Jugoslavije ranije je finansirao Institut za strateške studije Ratnog koledža američke vojske. Ranije je radila za CNBC i Fox Business Network i pisala za Anadolu Agency. Upravo je završila pisanje svoje prve knjige, memoara.