Priče migranata iz prihvatnog centra Ušivak nadomak Sarajeva…
Egide Niyonkurua, Burundi
– Po dolasku u Sarajevo na autobuskoj stanici je bio Crveni krst koji je mene i sestru uputio dalje. Ostali članovi porodice su u Burundiju. Nismo u komunikaciji i ne znamo šta je s njima, ali se nadamo da su dobro. Dobili smo šansu da pobjegnemo, jer se u našoj zemlji ne osjećamo sigurno. O Bosni i Hercegovini sam čuo da je mirna zemlja i da su ljudi topli. Ovdje su bili naši prijatelji koji su nam rekli da je kamp Ušivak veoma dobar, kao i hrana, smještaj, internet i zato smo se došli. Planiramo ostati što duže, jer se osjećamo sigurno bez pritisaka.
Wilson Loachamin, Ekvador
– Primili su nas raširenih ruku i beskrajno sam im zahvalan. Ljudi su veoma dobri ne samo u kampu nego inače u Bosni i Hercegovini. Osjećam se sigurno i čekam rješenje smještaja koji smo tražili pri dolasku. Moj sin ide na edukaciju. Predali smo za azil da bismo ostali i imali život vrijedan svakog ljudskog bića. Uposlenici kampa su divni, ljubazni, spremni pomoći. Fasciniran sam sistemom školovanja koje nam je pruženo, kao i prijateljstvom koje Bosanci pružaju svakom od nas ponaosob. Uspjeli smo izgraditi takav odnos da dijelimo povjerenje jedni između drugih i zbog različitih kultura kao što su Ekvador i Bosna i Hercegovina, kaže Wilson.
Itangaža Louse, Burundi
– U kampu se dobro osjećam i tu sam sa četverogodišnjom kćerkom skoro mjesec. Tu su i moja sestra, njen muž, djeca i dva rođaka. Ovdje su ljudi prijatni i lijepo nam je. S prijateljima volim pjevati, zabavljamo se, plešemo, a i kćerku vodim u školu. Iz Burundija do Srbije se nije bilo teško prebaciti, međutim, poslije do Bosne i Hercegovine smo morali ići pješice. Kćerka se navikla, a i osoblje se brine o njoj. Ovdje namjeravamo ostati.
(Oslobođenje/MiruhBosne)
