Autor: Prof. dr. Mevludin Ibish (Tekst izvorno objavljen na turskom portalu Yeni Şafak)
Geopolitičko nadmetanje između Türkiye i Izraela širi se izvan Bliskog istoka i istočnog Mediterana, čime čvrsto zahvata i Balkan. Zbog razvoja situacije u Gazi i promjena koje se odvijaju u Siriji i Libanu, aranžmani u oblastima odbrane, tehnologije, energije i povezanosti sistematski se mijenjaju. Sve veće uključivanje Izraela i njegovo povezivanje s Grčkom, uključujući i Kipar, te povezivanje tog zamaha u posljednje vrijeme sa Srbijom putem strateškog vojnog partnerstva, pokazuje snažne signale nastajanja regionalne vojne asimetrije.
Svi ovi razvojni procesi mogu se razumjeti u širem kontekstu koji ukazuje na to da Balkan postaje sve tješnje povezan s lancem koji se proteže od istočnog Mediterana prema jugoistočnoj Evropi. Ovo ne ukazuje na mogući vojni sukob između Izraela i Türkiye na Balkanu; naprotiv, pokazuje značajnu činjenicu da različite globalne i regionalne sile sada izdvajaju veće resurse za region Balkana, što ima strateške posljedice. U ovom slučaju, Srbija je posebno značajna kao glavni akter koji je uspio balansirati svoju vanjsku i sigurnosnu politiku između velikih sila i svojih regionalnih partnera.
Dok je koristila novonastalu situaciju antagonizama i konfrontacije između Trumpovog SAD-a i EU-a u pogledu sigurnosnih i ekonomskih politika, Srbija je slijedila uspješnu višesmjernu vanjsku politiku kombinovanu sa sigurnosnim ulaganjima i tehnologijom, istovremeno održavajući dobre odnose s ključnim partnerima kao što su Rusija i Kina, a u isto vrijeme radikalno povećavajući odnose sa SAD-om, što je dovelo do potpisivanja sporazuma o strateškoj saradnji i partnerstvu. Stepen do kojeg je Srbija diversificirala svoju vanjsku politiku jasno pokazuje činjenicu da ona ima sveobuhvatan raspon vojnih, političkih i ekonomskih odnosa s Rusijom, Izraelom i Kinom; posebno ima široke i duboke odnose s Rusijom, značajno, iako raznoliko, partnerstvo s Kinom u vojno-industrijskoj oblasti, te široku odbrambenu saradnju s Izraelom.
Činjenicu da Srbija provodi vojnu modernizaciju ne treba zanemariti, jer Oružane snage Srbije sistematski nabavljaju različite vrste oružja i vojne opreme, uključujući sisteme protuzračne odbrane, radare, oklopna vozila i bespilotne letjelice iz Kine i Rusije; nadalje, Srbija je naručila 12 borbenih aviona Rafale iz Francuske i naprednu vojnu i nadzornu tehnologiju iz Izraela. Sve ovo pokazuje da je Srbija, s jedne strane, uspjela diversificirati svoje odbrambene partnerstva s mnogim akterima, a u posljednje vrijeme i s Izraelom, te je na taj način pragmatično smanjila svoju ovisnost, ali je, s druge strane, značajno otvorila vrata vojnoj i sigurnosnoj platformi asimetrije koja bi mogla dovesti do mogućih nestabilnosti u već volatilnom i nesigurnom regionu Zapadnog Balkana.
Izrael i pitanje asimetrije
Najnovije izraelsko uključivanje i prisustvo na Balkanu privlače ozbiljnu pažnju u analizama, imajući u vidu njegov pomak i koncentraciju u specifičnom trokutu između Grčke, Srbije i Rumunije.
Trenutna matrica pokazuje da je Grčka, ubjedljivo, najbliži strateški i odbrambeni partner Izraela, što kulminira novom vojnom osovinom koja uključuje i Kipar, te potpisivanjem sporazuma vrijednog približno 3 milijarde eura za kupovinu sistema protuzračne odbrane od Izraela. Pored toga, Srbija je navedena kao druga, s velikim vojnim prisustvom kroz različite sporazume i vojnu sigurnosnu saradnju i instalacije u Srbiji, a moguće i u Republici Srpskoj, dok Rumunija također pokazuje rastuću saradnju u oblastima odbrane i sigurnosti. Također, uključivanje Izraela i moguća saradnja sa zemljama poput Bugarske, Hrvatske, Albanije i Sjeverne Makedonije ograničeniji su.
Glavni razlog zbog kojeg su sigurnosni i odbrambeni odnosi Izraela, posebno s Grčkom i Srbijom, a moguće i Rumunijom, važni jeste mogući transfer modernih tehnologija sistema protuzračne odbrane, naprednih tehnologija nadzora, dronova i druge raznovrsne odbrambeno-industrijske saradnje, što zemljama primaocima može pružiti značajne vojne prednosti gotovo neposredno nakon realizacije kupovine. U međuvremenu, Srbija, kao što je ranije navedeno, provodi diversificiraniju i složeniju odbrambenu strategiju sa zemljama koje su direktno i indirektno uključene u aktuelne globalne i regionalne ratove, istovremeno održavajući vojnu saradnju i s Kinom i s Rusijom, a dodatno uspostavljajući nove brze odbrambene sporazume i ulaganja s Izraelom. Drugim riječima, Srbija danas ima najveći pristup vojnoj i nadzornoj tehnologiji koju globalne i regionalne sile proizvode i primjenjuju u praksi; stoga bi to moglo biti štetno za sigurnosnu paradigmu na Balkanu i u Evropi općenito.
Ideja modernizacije vojnih i sigurnosnih platformi ne može se po defaultu smatrati pogrešnom, i većina država bi imala opravdanje da nastoji unaprijediti svoje vojne kapacitete i ojačati svoje odbrambene sposobnosti u nastojanju da osigura svoj teritorijalni suverenitet i integritet, ali u vremenu pasivnih vojnih kapaciteta u susjedstvu u kojem Srbija djeluje, to može dovesti do regionalne nestabilnosti, posebno kada to stvara stratešku asimetriju između država. Ovo je posebno tačno za Balkan, jer on i dalje ostaje osjetljiv region s brojnim neriješenim geopolitičkim tenzijama, teritorijalnim sporovima i disfunkcionalnim političkim sistemima. Idealan model/scenarij nije suzdržavanje država od planiranja odbrambene vojne tehnologije, već izbjegavanje sigurnosne disproporcije koja bi mogla preoblikovati odbrambenu arhitekturu na Balkanu i ugroziti regionalnu stabilnost.
Türkiye i njena balansirajuća uloga
Uključenost Türkiye u Balkan ima potpuno drugačiji pristup i strategiju, nastalu kroz godine složene nezavisnosti, političke podrške, kombinovane sa sigurnosnim paradigmama, zajedničkom historijom, zajedničkim prostorima i kulturnim utjecajem, između ostalog.
Matrica sugerira da tursko prisustvo obuhvata veoma diversificiran utjecaj i ulaganja u Sjevernoj Makedoniji, značajne i snažne sigurnosne i ekonomske odnose s Kosovom, strateško pokroviteljstvo nad Albanijom, te veoma širok politički, ekonomski i kulturni odnos s Bosnom i Hercegovinom, pri čemu se Türkiye percipira kao partner koji donosi stabilnost i sigurnost, dok sa Srbijom ima složeno prisustvo koje se brzo razvija. Velika činjenica jeste da angažman Türkiye na Balkanu nije koncentriran isključivo na odbrambene paktove i sporazume; on kombinuje vojnu i sigurnosnu saradnju s infrastrukturom, direktnim stranim investicijama, trgovinom, bankarstvom, obrazovanjem, kulturom, javnom diplomatijom, političkom posvećenošću i mehkom moći.
To Ankari daje širi i složeniji prostor da djeluje i doprinosi regionalnom razvoju i sigurnosnoj stabilnosti, te predstavlja faktor srednje sile čija je tendencija usmjerena prema sigurnosti i stabilnosti putem sigurnosne simetrije i uključivog ekonomskog i regionalnog razvoja.
Kao što je prethodno navedeno, Türkiye igra ulogu pouzdanog sigurnosnog aktera na Balkanu putem NATO-a, KFOR-a i drugih uzajamnih regionalnih mehanizama, dok su njeni bilateralni i multilateralni odbrambeni odnosi učvršćeni kroz zajedničku obuku, opremu, vježbe i odbrambeno-industrijsku saradnju. Nadalje, Balkanska mirovna platforma pokrenuta 2025. godine otvoreno demonstrira interes Türkiye za regionalnu stabilnost, dijalog i sigurnosnu saradnju u balkanskom regionu. Ovo nedvojbeno stvara značajan strateški prostor za Türkiye da doprinese uravnoteženim regionalnim vojnim kapacitetima, bez predstavljanja te uloge kao direktnog suprotstavljanja Srbiji ili sučeljavanja s Izraelom sistem po sistem.
Sistematičniji pristup Ankare u pogledu sigurnosti Balkana, s jedne strane, nedvojbeno bi povećao odbrambene kapacitete Türkiye, a s druge strane, imao bi utjecaj na sigurnosne kapacitete svih regionalnih partnera. To bi se moglo ostvariti intenzivnijim i sistematičnijim radom s Albanijom, Kosovom, Sjevernom Makedonijom, Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom na zajedničkim odbrambenim kapacitetima, sigurnosnim platformama, tehnologiji dronova i zajedničkim proizvodnim kapacitetima, vojnoj obuci, transferu tehnologije i znanja u oblasti odbrane i sigurnosti.
Cilj ne bi bio da se po defaultu repliciraju kapaciteti Srbije, niti da se stvori suprotstavljeni blok u kojem bi Srbija bila posmatrana kao protivnik, već da se sistematski smanji već postojeća asimetrija i pruži prilika za uravnotežene sigurnosne kapacitete među partnerima i balkanskim državama kako bi bile sposobne zaštititi svoj teritorijalni suverenitet i pomoći regionalnom odvraćanju. Data matrica sigurnosnih prisustava sugerira da Rusija, Kina i Izrael intenzivno ulažu u Srbiju u pogledu njenih vojnih kapaciteta; angažman Türkiye znatno je diversificiraniji kroz različite paradigme; i stoga Türkiye mora iskoristiti postojeće platforme i svoj društveni kapital kao osnovu za simetričnu sigurnosnu arhitekturu. Ovaj format bio bi komplementaran sigurnosnim interesima SAD-a i EU-a i popunio bi već stvorenu prazninu na Balkanu.
U tom smislu, Türkiye ne treba stvarati zasebnu sigurnosnu sferu na Balkanu i postati još jedna sila koja se takmiči za dominaciju; umjesto toga, njena komparativna prednost leži u povezivanju odbrambene i sigurnosne saradnje s ekonomskim razvojem, infrastrukturom, diplomatijom i regionalnom integracijom. Türkiye može djelovati kao most između suprotstavljenih geopolitičkih utjecaja i služiti kao sidro za uravnoteženiji i stabilniji balkanski sigurnosni poredak.
Dr. Mevludin Ibish je (redovni) profesor na Fakultetu prava, Odsjek za političke nauke i međunarodne odnose, na International Balkan University u Sjevernoj Makedoniji. Njegova ekspertiza u istraživanju i analizama obuhvata Balkan, Türkiye, region Kavkaza i Bliski istok, s posebnom pažnjom posvećenom novim političkim i regionalnim razvojnim procesima, političkoj historiji, političkim partijama, društvu i političkim sistemima.
