Niko joj ne bi dao ni 80 godina, a kamoli 103, koliko ima Ajka-hanuma Lokmić koja decenijama već živi na sarajevskom Vratniku.
Njeno lice je bijelo, svijetlo, s tek ponekom pjegom, sama se kreće, ali je ipak sigurnija kada je pridrže njena djeca Zumreta i Zineta, Nurudin i Šemsudin… O Ajkinom mladalačkom duhu najviše govori vedri glas ove žene koja je uvijek voljela i našaliti se, i zapjevati, i zaigrati.
A u trećoj godini ostade siroče, pa je i nju, sestre joj i braću odgajao najstariji im brat Ibrahim, kojeg vidimo na staroj slici kako sjedi na minderu zajedno sa suprugom Vezirkom, u musafirskoj sobi ukrašenoj vezom, s motivima na kojima su paunovi i šare bosanskih ćilima.
U vrijeme Ajkinog djetinjstva, u rodnom joj Bosanskom Šamcu, gotovo je svaka kuća u dvorištu imala makar po jednog pauna, koji bi ponosno šetao šireći krila. Kao da je pitao: ima li neko ljepši od mene?
Ajka nije išla u školu, samo u mejtef: “Takvo je vrijeme bilo. Ali, ja sam naučila čitati i pisati”, priča starica, koja se sa Nurijom, budućim suprugom, zabavljala tri godine.
Kako su ašikovali? Stajali bi, on se jedne, ona s druge strane izrezbarene drvene pregrade.
“Nisam mu se nikad ni primakla niti je on mene taknuo. A kad bi se cure u kolo uhvatile, nisu hvatale ruku momka, nego maramice. Danas se ljube na ulici i nije ih stid”, smije se Ajka, koja još nije zaboravila zabave u Gajretovim prostorijama.
Kao i druge žene, nosila je van kuće zar i valu.
Ajka nam priča i o tome kako su se žene iz njene mahale nekad veselile.
“Bio je hladnjak u našoj bašti, kone bi se okupile, zovnule bismo harmonikaša ili bismo uzele def i malu harmoniku… Danas su mahale puste”, sa sjetom kazuje hanuma, koja je i plela i heklala i tkala i kerala.
Prvi svjetski rat slabo pamti, u Drugom je dvojicu braće izgubila,(jedan ostade vječno ležati na Sutjesci), a u posljednjem je jedva pobjegla s Grbavice. Puno se tada sekirala zbog sina kojeg zamalo ne odvede zločinac Batko.
I, eto, dan za danom prolazi. A šta je život? Pjesnik kaže: nekad čaša puna suza, nekad puna smijeha.
Ajka hanuma Lokmić pusti glas: “Moj sokole pitomi/nemoj mi se divljati, doće vrijeme, sokole,/ i ti ćeš se kajati, pa ćeš doći, sokole, /pod moj prozor plakati, ja ću ti se, sokole/sa prozora smijati/ja te neću, sokole/tvoje suze hajati…”
Ako ovi stihovi zainteresuju nekog etnomuzikologa, onda će ovaj imati jedinstvenu priliku da zabilježi i druge nepoznate melodije i riječi raznih pjesama, pa i poskočica iz prijeka, s onu stranu Save, što su sa slavonskih nizina odzvanjale nekada čak do avlije Bešlagića. U njoj je mala Ajka krajičkom uha slušala priče o dalekim precima, a njen vedri duh eto 103 godine pretrčava od Bosanskog Šamca do Vratnika i nazad, uveseljava sve okolo sebe osmijehom djevojčice.
Izvor: Oslobođenje