Moja je majka imala seharu…

U ovoj malehnoj sehari moje rahmetli majke bila je to sehara išarana svakakvim bojama. Više se i ne mogu sjetiti da li su to bili cvjetići ili šare poput onih na perzijanskim ćilimima…

Moja je rahmetli majka imala jednu zelenu seharu, a u njoj je držala Imša Bojadzić,  neke posebnne stvari- sjećam se da je u njoj držala uspomene i ono što je dobijala na poklon, šarene mahrame koje je nosila samo u posebnim prilikama, nekakve vezene šamije i svašta još ponešto… kada bi nekako kao još mali uspio da otvorim seharu iz nje bih vadio kutije u kojima se drzale slatke bombonjere, napolitanke pa i gurabije koje  nisu imali rok trajana, a to je bilo nešto posebno…

U ovoj malehnoj sehari moje rahmetli majke nanizao se kod mene osjecaj kad bih je se dokopao, da je otvorim značilo je to moje posebno stanje, raspoloženje, kakvoća, kvalitet, zadovoljstvo, uživanje samog pogleda u njenu unutrasnjost. Vidio sam prvo posebno čuvani tespih sa kojim na sedzdi se dragom Allahu dz. molila i to je bilo posebnih dana Ramazana i pred Bajrame.

To je za  mene ostao neopisiv  ugodjaj kao i  samo gledanje fotografija iz sehare negdašnjeg vakta. Sehara je tada u meni budila  osjecaj i uvjek istu zelju da je često otvorim. Svako otvaranje  sehare me vraćalo na one naše adete. Našoj Bosni, mom Sandzaku i mome zavičaju. Mojim Pljevljima mojoj Taşlici i mojoj  čaršiji, običajima, ljudima, tradiciji jer su oni vječno ostali u riznici mog srca.

U ovoj malehnoj sehari moje rahmetli majke bila je to sehara išarana svakakvim bojama. Vise se i ne mogu sjetiti da li su to bili cvjetići ili sare poput onih na perzijanskim ćilimima. Taj poklopac majkine sehare nije bio ravan već ovalan sa prebačenim heklanjem preko.

Ručka za podizanje poklopca bila je već naborana od silnog otvaranja i zatvaranja. Ključ od sehare uvjek je držala kod sebe moja rahmetli Imša.

Znam da  niko nije  osim nje i njenog prisustva mogao zaviriti šta se nalazi u njoj. Bezbroj puta sam je zatekao kako nagnuta traži i prebire po sehari i ta će mi slika ostati neizbrisiva zauvjek:”Idi bolan igraj se sa djecom” nekada bi mi dobacila preko ramena samo da je ostavim nasamo sa ovom jamom uspomena.

Kako da zaboravim, da  je sjedila tako dugo i često kao da je sehara ko čitav grad ili poljana sa kojih je dosla u moju rodnu  čaršiju. Ta sehara za moju majku je bila više od jednog grada, u noj je ona brižljivo čuvala uspomene mladosti, rekao bi čitav život i odakle je dosla iako  se  rijetko vracala u rodno mjesto. Mozda se previse vezala za moju carsiju moja Pljevlja.

Sjecam se, ono  par puta kad sam ovlaš zavirim u nju do samog njenog kraja i pri prvom kontaktu namirisao sam suhe kruške i jabuke, ona omamljiva aroma od kojih se pravi najbolji voćni kompot. Mnoštvo slika i likova moje rodbine uglavnom sa majcine strane a   mnoge od njih  nisam poznavao, požutjele koverte i mahrame, vjenčani darovi burme i prstenovi što su se prenosili sa koljena na koljeno…

Kako se moze drugacije posmatrati osim uvijek samo sa posebnom pažnjom majku. Nije imala sijede mada sam je rijetko kada i imao priliku da je vidim van svilenih marama i samija. Otisla je na onaj bolji svijet bez i jedne bore po licu, ruke su joj bile glatke, bijele, ciste i uvijek je bila namirisana i ravnih leđa nije bila povijena mada je mlada otisla . Bila je ni mršava, nimalo ugojena, nije se šminkala, nosila je uvijek sve cisto i popeglano i uvijek je bila nasmijana. Nije bilo bora na njenom licu koje bi pisale svoju priču. Svaka godina zivota je imala svoj epilog. Ja sam je samo gledao. I bez bora je odavala po jednu godinu svog života je pisala svoju priču i nosila svoju tajnu. Majka nikada nije patila ali je rijetko pricala da joj je zao sto ne pamti svoju majku.

Ostala je siroce jer su nju i njenu mladju sestru i majku joj neki zli i losi ljudi skupili sve u jednu kuci i popali ih ko zivu lomacu. Sudbina je da je dobra dusa zene druge vjere iz zive buktinje izvadila dvoje djece od nekoliko godina zivota i cuvala ih dok zlo ne prodje. Udala se mlada jer je dosla u ruke macehe. Moj otac je ranije nikada nije ni cuo ni vidio i ozenio je kao maloljetnu.

Dosla su djeca pa i ja i idila je to bila, mala carsija i prica iz sehare moje rahmetli majke. Rijetko je o toj vlastitoj nesreci govorila i pricala . U mladosti je patila zbog gorkog ukusa jer je ostala i bez oca koji je kao imucni gazda, rahmetili moj djeda Memisa i sam bio meta ljudi kojima nista nije bilo sveto.

Majka je uvijek isticala da je ziva zbog dobrote duše jedne žene koja je nije rodila.Poslije je patila od tereta koji svaka žena dobije kada postane majka. Nije lahko biti majka.

Majka  moja Imša rahmetli je morala da razmišlja da je ne povrijede ni jedan dio duše i tijela kao majušnog djeteta. Majka je uvijek bila zamišljena, zabrinuta i uvjek je stitila one koji su bili na bilo koji nacih ugrozeni. Kazu da sam dio te dobrote dobio od nje.

I, kada bi se smijala vazda je ona bila u brigama… Kako u ovom surovom svijetu pametno odhraniti svoje troje djece? Kako izvesti na pravi put svoju djecu kada je toliko stranputica? Kako nama uliti dobrotu kada bezobrazluk hara dunjalukom? Kako me je samo znala tako bar kazu naučiti, dok sam jos bio i dijete pravim vrijednostima, kada je kratkotrajnih zadovoljstava na sve strane bilo jako malo? Imala je osjecaj kako usaditi u dijete vjeru prema Bogu, kada su bezbožnici svuda oko nas? Kako se brinuti za svoju dijecu, kada su i onda bila teška vremena… Kako…?

Rahmetli Imša je uvijek bila zabrinuta. Rasli smo a ona se uvijek smijala, sve je više mislima putovala, sve je više bila zabrinuta jer me je na kraju krajeva pred ta ne tako daleko teska vremena, uputila me da idem od kuce da se ne priključujem, da rusimo necije gradove i da od starih, pravimo jos starije čarsije.

Kada sam odrastao a i sam sam brzo rastao, shvatio sam, da i ako nikada nije bilo bore na njenom licu, ni hrapevih ruku, ni povijena leđa… uvjek se baš plasila za mene.

Boreći se da mene izvede na pravi put zanemarila je sebe i nije previse pazila svoje zdravlje. Njena misija je ispunjena, ja sam izrasto bar tako kazu u dobrog čovjeka a ja od svog sina jedinca hocu da bude dobar covjek a ona moja majka je pokazala šta znači biti dobar roditelj.

Evo svaki dan ga gledam, ćilim moje majke jer ga je donijela prvi put kad je dosla da me obidje na Bosforu u Stambolu. Isti je još onakav, k’o prije pedeset  ljeta, kad ga je rahmetli Imša tkala, dok me je u bešici ljuljala. Svaki dan ga gledam, ćilim koji je dugo bio u sehari mojih uspomena na rodnu grudu moju…

iBalkan.net