Neke se stvari “iz kuće” ponesu i ostanu uz osobu cijeloga života.
Na našim prostorima se za osobu, uglavnom muškarca sirovih navika, kaže kako je otišao sa sela, ali selo iz njega nije. Jednako je i s malograđanskim manirima koji postanu obilježje iskompleksiranih ljudi u svakoj situaciji.
Prethodni opis iskoristiv je za Milorada Dodika. Osim po retrogradnoj, seljačkoj i štetnoj politici, on je naširoko poznat kao šatorski zabavljač. Teško ćete se, ma koliko se trudili, sjetiti događaja na kojem je dostojanstven, takvog držanja i manira. Ali bez problema i, nažalost, vrlo brzo ćete u sjećanje prizvati njegov raskalašeni lik kako ispod nekog šatora, u društvu jednako opskurnih likova, uz mnogo alkohola i propratnog inventara, urla ili reve nešto što se, u društvu koje mu pristaje, naziva muzikom.
Dodik se uspio iz šatora dočepati zgrade Predsjedništva koja simbolizuje civilizacijski i dostojanstven odnos pojedinca i društva prema sistemu i državi.
Spomenuta zgrada u sebi oslikava i jedan historijski period važan za Bosnu i Hercegovinu, ali i jedan segment evropske tradicije i perspektive, naslijeđa. Dakle, ona je dokaz nivoa državnosti, ali i visoko postavlja ljestvicu čovječnosti, uljudnosti, osjećajnosti i potrebnog znanja za one koji u nju žele kročiti. Ta ljestvica je za Dodika, sasvim očito, previsoko postavljena. Zato je on, nastojeći izmijeniti okolnosti u Predsjedništvu i prilagoditi ih svom prirodnom okruženju, dakle šatoru, u nju doveo harmonikaša.
Njemu je, barem na trenutak, bilo lakše, opustio se izigravajući šatorskog zabavljača za mase niskih pobuda i poriva. Sve ono što zgrada Predsjedništva simbolizuje nije uspio, niti može narušiti. Pa to nisu uspjele ni granate ni tenkovi.
Ali jeste pokazao da ma koliko dugo bio u politici, ma koliko bogat postao, ma koliko helikoptera kupio narodnim novcem, on nikada ne može biti dostojan državnik i političar. Šator iz njega ne može izaći i to se i iz helikoptera vidi.
(H. Y.)
