– Međutim ugarski kralj Sigismund, nezadovoljan vladom Tvrtka II. Tvrtkovića, poveo je križarsku vojnu na Bosnu, da je skuči pod svoj utjecaj i istrijebi patarene. Tvrtko II, na čelu na brzu ruku sakupljene vojske, dočekao ga je kod više tvrđava u srebreničkoj banovini, a glavno mjesto otpora bio je utvrđeni grad Dobor, gdje bude bosanska vojska poražena, Dobor osvojen, kralj zarobljen, a 126 plemića posječeno i s doborske pećine bačeno u rijeku Bosnu (1408.), Iza bitke kod Dobora, kada je Sigismund povratio Ostoju na prijestolje, nastao je pravi građanski rat. Dvojica najmoćnijih velmoža: Hrvoje Vukčić i Sandalj Hranić bore se za premoć u zemlji. Kad se Hrvoje našao 1415. osamljen i okružen neprijateljima, obrati se za pomoć Turcima. Po nalogu sultana Mehmeda I. skopaljski namjesnik paša Jiđit opremi vojsku Hrvoju u pomoć i stavi joj na čelo svoga posinka Ishak bega…
To je prvi sin iz naših krajeva, koji se javlja u turskoj povjesnici. Ishak beg s Hrvojem i Sandaljem, koji su se malo prije toga izmirili, dočeka u dolini Usore ugarsko-hrvatsku vojsku, koju su predvodili Pavao Čupor, ban slavonski, Ivan Gorjanski, vojvoda usorski, i Ivan Morovićki, ban mačvanski, i potuku je tako, da su same vojskovođe pale u sužanjstvo Bošnjaka i Turaka. Iza toga je Ishak provalio u Hrvatsku i stigao do Celja u Štajerskoj. Veli se, da je sa sobom ponio velik plijen. Ovaj put Turci ostadoše u Bosni. Neki historičari vele, da je sultan Mehmed na prijedlog Hrvojev imenovao Ishak bega bosanskim krajišnikom, dok drugi kažu, da je istom 1418. na prijedlog paše Jidita imenovan Ishak beg. Prvo mu je sjedište bilo u Ustikolini ili, kako neki hoće, u Foči. Turskoj vlasti je neposredno bilo podredeno Podrinje (gornje) i Zagorje. U proljeće iduće godine dođu Ishak begu pomoćne čete, kojima zauze Višegrad i Sokol (na utoku Lima u Drinu). Zatim se zaputi put Sarajevskog polja i tu osvoji malu utvrdu Kresavicu. Koliko se vidi iz kasnijih događaija, Ishak beg je povjerenu mu zadaću vršio mudro i savjesno na zadovoljstvo sultana i bosanskih velikaša.
To nam pokazuje razmirica između dvije moćne hercegovačke porodice Kosača i Pavlovića. I jedni i drugi obraćaju se Ishak begu za pomoć. Pošto je Sandalj Hranić bio tada najugledniji velikaš u Bosni, stupa Ishak beg s njim u savez. Tako nalazimo g. 1426, Sandalja i Ishak bega, gdje osvajaju Travuniju i dijele je među se. Otada se počinje Sandalj Hranić u listinama pisati »božjom milosti velikoga cara Mehmed bega i njegova vojvode Ishaka gospodara Zahuma«.
Punih osam godina nemamo nikakovih vijesti o Ishak begovim poduzećima u Bosni i izvan nje. Možda je uređivao i utvrđivao osvojene gradove. Istom g. 1434. na zapovijed iz Edrene provali u južno-istočnu Ugarsku, te je pohara i oplijeni sve do Temešvara i s bogatim plijenom vrati se u Bosnu. Nakon smrti moćnoga Sandalja Ishak beg bez oklijevanja izrabi priliku i provali u Vrhbosnu, gdje prenese namjesničku stolicu 1436. Tri godine iza toga bude premješten u Skoplje (Üsküb), a na Bosni ga je zamijenio sin mu vojvoda Barak beg, pa drugi sin mu Esbali beg do g. 1440. Te godine se javlja prvi put Isa beg Ishakbegović kao »gospodar Bosne« – navodi Safvet-beg Bašagić.
Isa beg Ishaković (Ishakbegović) utemeljitej je Sarajeva i Novog Pazara!
Njegov otac, Ishak beg, nakon što je preminuo sredinom 15. vijeka ukopan je tamo gdje je vladao – u Skoplju, u turbetu pored džamije koju je podigao 1438-39. godine. Džamija je dobila vakufsku listu 1444-45. godine. Kompleks, koji se sastojao od džamije, medrese, karavan-saraja i dvostrukog kupatila, imao je džamiju kao svoj središnji element; međutim, druge građevine osim džamije danas više ne postoje.
Ovi velikaši bosanskog su roda – Hranića/Hranušića, odnosno Kosača, tako da ne čude raniji navodi o zajedničkoj borbi Ishak bega i Sandalja protiv Ugara.
Znamo da su u vrijeme Bosanskog kraljevstva Sandalj i herceg Šćepan upravljali jugoistočnim dijelovima naše zemlje – današnje Gornje Podrinje (odakle potječu), kao i Hum, odnosno Hercegovina, uključujući i Herceg Novi – grad utemeljen od strane bosanskog kralja Tvrtka I.
Sin hercega Šćepana i njemice Cecilije, Ahmed-paša Hercegović, također je napravio veliku karijeru o tada moćnom Osmanskom carstvu. Pet puta je imenovan u tvanje velikog vezira.
Za Kosače se navodi da su bili bliski Crkvi bosanskoj (patarenskoj ili arijanskoj), a kako vidimo iz historijskih vera – i islamu.
(MiruhBosne)
