Mudželiti

Odmah uz Gazi Husrev-begovu džamiju na Baščaršiji nalaze se ulice Mudželiti i Mali mudželiti. U ovim ulicama su kroz osmanski period radili majstori mudželiti. Mudželiti su knjigovesci i bili su jedan od brojnijih zanata u to doba. Prvi mudželit se spominje 1528. godine, a posljednji krajem 19. stoljeća.

Uvezivali su rukopise, knjige, spise i sl. Radili su to na način da prvo uvežu listove džildetom (šivačica), obraćajući posebnu pažnju na širaze (vidljivi dio ukoričene knjige koji spaja listove).

Knjige su se ukoričavale tako što su se pravile korice od kartona, zatim oblagale tankom kožom. Često su na koži otiskivali i ornamente. Nešto skromnija verzija uvezivanja je bio karton koji bi se šarao ili ukrašavao crtanim ornamentima. Ovaj zanat na svojevrstan način poprimio je i oblike umjetnosti, jer su pojedini majstori veoma vješto izrađivali ornamente i ukrase na koricama. Mudželiti su spadali među najobrazovanije zanatlije s obzirom na to da su morali poznavati arapsko pismo, turski jezik, te imati smisla za umjetnost. Pored toga, bili su u kontaktu s knjigama, prepisima i dokumentima. Nije bio rijedak slučaj da su pojedini bili i vjerski službenici, a poznato je nekoliko mudželita koji su u isto vrijeme bili i imami.

Pored pravljenja poveza za knjige, izrađivali su i fenjere od papira, mukavi (lampioni za džamije), bavili se prodajom papira i pribora za pisanje, a mnogi od njih i prepisivanjem samih knjiga. Budući da su bili vrlo kreativni, za vrijeme praznika posebno su uređivali svoje dućane i samu ulicu, tako da je to predstavljalo svojevrsnu atrakciju.

Činjenica da su već u tom periodu postojale dvije ulice ovih majstora govori o značaju knjige i pisane riječi. Pojedini majstori su pravili prava mala remek-djela u ukrašavanju kožnih okvira knjiga i dokumenata. U istim ulicama su radili i prepisivači, ljudi koji su prepisivali knjige, dokumente i sastavljali razna pisma i dokumente za potrebe stanovništva. Pismo koje se u tom periodu koristilo je arapsko, a jezik administracije je bio turski, tačnije staroosmanski, tj. turski pisan arapskim pismom. Poznavanje turskog jezika bilo je neophodno za sve u državnoj i vojnoj službi. Čak su i zanatlije, zbog lakše komunikacije, poznavale ovaj jezik, bar onoliko koliko im je bilo potrebno. Za običan narod postojali su terdžumani (prevodioci), te pisari i prepisivači, koji su za njih pisali dokumente.

U ulici Mudželiti je radio i Mula Mustafa Bašeskija, čuveni hroničar Sarajeva s kraja 18. stoljeća. On je u svom dućanu u ovoj ulici radio upravo kao narodni pisar. Pored toga, bilježio je sve značajnije, ali i manje značajne događaje u gradu, i tako je nastao njegov čuveni Ljetopis.

Autor teksta: Amra Madžarević, JU Muzej Sarajeva • Ilustracija: JU Muzej Sarajeva

Izvor: https://www.bosnianexperience.com/07-tekst-br15?fbclid=IwAR3xILnB2mgp18vzgnDB50ozG1TqNTREhcB2NiKnda4DvyTcFpYo38DX-bw