MUFTIJA KURT – UGLEDNI ALIM I HUMANISTA

Muhamed Šefket-ef. Kurt rođen je u Travniku 1879. godine. Pred ocem Fadil-ef. pohađao je u rodnom mjestu Hadži Ali-begovu medresu. Nakon očeve smrti, sa četrnaest godina otišao je iz Travnika u Mostar kod djeda hadži Ahmeta, gdje je završio ruždiju i slušao predavanja čuvenog mostarskog alima Alija Fehmi-ef. Džabića. U Sarajevu je godinu dana pohađao Kuršumliju medresu, nakon čega je nastavio školovanje u Istanbulu i Damasku.

Po povratku u domovinu, 1908. godine postavljen je za muderisa Hadži Ali-begove medrese u Travniku, a za banjalučkog muftiju 1914. godine. Premješten je 1925. godine iz Banje Luke u Tuzlu, gdje je obavljao muftijsku dužnost sve do izbora za člana Ulema-medžlisa u Sarajevu 1933. godine. Nakon odlaska u penziju, 1936. godine vratio se iz Sarajeva u Tuzlu, gdje je umro 21. juna 1963. godine. Po vlastitoj želji, ukopan je na tuzlanskom mezarju Kalabić.

Ono što je posebno obilježilo život ovog istaknutog bosanskohercegovačkog alima i humaniste su događaji u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada se Bosna i Hercegovina našla pod vojnom okupacijom Nezavisne Države Hrvatske (NDH). U oktobru 1941. godine 108 najuglednijih sarajevskih Bošnjaka, vjerske i svjetovne provenijencije, potpisalo je rezoluciju u kojoj se konstatira teško stanje Bošnjaka pod vlašću NDH, i smišljeno izazivanje međunacionalne netrpeljivosti te se “traži uspostavljanje sigurnosti života i imovine svih građana, sprečavanje izazivanja međunacionalnih sukoba, suđenje odgovornima za zločine i pomoć žrtvama dotadašnjih sukoba.”  Uslijedile su slične rezolucije u Banjoj Luci, Prijedoru, Bijeljini, Mostaru i Tuzli.

Tuzlanska rezolucija, pri čijem donošenju je važnu ulogu imao muftija Kurt, potpisana je 11. 12. 1941. godine, nakon četničkog pokolja oko 300 Bošnjaka u selu Koraj kod Čelića, 28. 11. 1941. godine. Taj masakr nad Bošnjacima aktuelna vlast NDH nastojala je iskoristiti za dalje produbljivanje mržnje između Bošnjaka i Srba te izazivanje osvete. Da su vjera, čast i ljudsko dostojanstvo bile osnovne vodilje kod potpisnika rezolucija, koji su jasno i nedvojbeno osudili zvjerstva nad nedužnim civilima svih nacionalnosti, evidentno su pokazali i događaji u Tuzli.

Naime, početkom januara 1942. godine prostrujila je vijest da ustaše spremaju pokolj tuzlanskih Srba u znak odmazde za likvidaciju grupe ustaša zarobljenih kod Doboja, koje su četnici strijeljali na Ozrenu. Tajni ustaški odbor za istrebljenje Srba pozvao je zloglasnu ustašku ekspediciju iz Brčkog, koja se već “proslavila” po monstruoznim egzekucijama, da dođe u Tuzlu radi izvršenja planirane osvete nad Srbima. Navodno, ustaše su planirale pozvati sve Srbe u Sabornu crkvu, a onda je eksplozivom razoriti, a preostalo srpsko stanovništvo protjerati u logore.

Nakon što su tuzlanski Bošnjaci dočuli za ovaj ustaški plan, na vijeću su donijeli odluku da se tročlana delegacija, na čelu s muftijom Kurtom, odmah uputi kod njemačkog komandanta Tuzle i zatraži da se po svaku cijenu spriječi ovaj zločinački čin. Kada se njemačka komanda u Tuzli uvjerila u namjere i odlučnost muftije Kurta, poznatog i priznatog bošnjačkog prvaka, odmah je izdala pismenu naredbu o zabrani poduzimanja bilo kakvih aktivnosti protiv srpskog stanovništva, te da se na javnim mjestima istaknu plakate s upozorenjem da niko ne smije nikoga zlostavljati, oduzimati ili rušiti tuđu imovinu i dirati živalj koji slavi.

Također, muftija Kurt predvodio je službenu delegaciju uglednih Tuzlaka koja je otišla u Zagreb da izrazi svoje nezadovoljstvo ustaškim režimom, odnosno njihovim postupcima koje su provodili na terenu. Po dolasku u Zagreb, delegaciju nije primio poglavnik Ante Pavelić, kako se to očekivalo, već njegov ministar Andrija Artuković, od koga se zahtijevalo da ustaše ne diraju mirno srpsko stanovništvo.

Ovaj i niz sličnih postupaka muftije Kurta u Drugom svjetskom ratu jasno poručuju da za časnog čovjeka ni vlastiti život nije vrijedan ako su ugroženi životi, čast i dostojanstvo drugih ljudi, bez obzira na njihovo porijeklo i vjeru. Međutim, ni muslimanske rezolucije, ni muftijini antifašistički postupci nisu našli zasluženo mjesto u jugoslavenskoj historiografiji nakon Drugog svjetskog rata. Iako je odlikovan Ordenom bratstva i jedinstva prvog reda za zasluge u Drugom svjetskom ratu, osim jedne ulice s imenom muftije Kurta, u Tuzli nema ni spomen-ploče u čast ovog antifašističkog velikana. Očito da njegova velika hrabrost nije bila podudarna sa službenim narativom o komunistima, kao jedinim nosiocima antifašizma. Ipak, i danas u Tuzli živi sjećanje na njegovo ljudsko držanje za vrijeme Drugog svjetskog rata i nakon toga.

* *

U sjeni muftijine građanske hrabrosti iskazane tokom Drugog svjetskog rata često se zanemaruje njegov društveni aktivizam, i na vjerskom i na društveno-političkom planu. Bio je aktivan u društvenom životu, poznat i priznat, uobičajeno je biran u razna upravna tijela i organe. Nakon smrti često je spominjan u razgovorima gdje se s uvažavanjem navodilo njegovo mišljenje, hvaljen zarad svoje mudrosti, dobrote i prijatne naravi. Veliki broj znamenitih ljudi zapisao je svoja sjećanja na ovog narodnog velikana i vjerskog dostojanstvenika. Spomenut ćemo neke od njih: “U Tuzli se otpor protiv terora nad Srbima, posle prvog talasa koji je odneo desetine života – vezuje za ime i svetli lik tuzlanskog muftije, Muhameda Kurta koji je sav svoj ugled založio za presjecanje krvavog kola…” (Vera Mujbegović)

“Nekoliko uglednih Muslimana, na čelu sa tuzlanskim muftijom Muhamedom eff. Kurtom, posjetili su njemačkog komandanta grada Hohbajera i potpukovnika Wista izrazivši negodovanje tuzlanskih Muslimana protiv ustaškog plana. Tom prilikom muftija Kurt je istakao istorijsku istinu da stanovnici Tuzle: Srbi, Hrvati i Muslimani stotinama godina žive zajedno i da se sličan zločin nikada nije dogodio.” (Vladimir Marković)

“S dubokim poštovanjem mislim i na tuzlanskog muftiju Muhameda ef. Kurta, dinamičnog, plemenitog, neustrašivog čovjeka. Svoj zaista veliki ugled muftija je založio da bi spašavao ljude iz ustaškog zatvora. (…) Kad je umro, na sahranu je došlo desetak hiljada ljudi, među kojima najviše Srba – seljaka iz okoline Tuzle. Potresan govor nad grobom održao je pravoslavni sveštenik Đorđe Jovanović, “crveni pop”, koji je cijeli rat proveo u koncentracionom logoru Dahau i čudom ostao živ.” (Meša Selimović)

***

Treba imati u vidu da muftija Kurt potječe iz ugledne bošnjačke porodice čiji su članovi, duhovno i intelektualno, odgajani na najčistijim temeljima islamske vjere. Potraga za tim izvorima vodila ga je od Travnika, Mostara i Sarajeva, do Istanbula i Damaska. Njegov ljudski kosmopolitizam i građanska hrabrost, iskazani u teškim danima Drugog svjetskog, kada je založio vlastiti život radi spašavanja Srba, Jevreja i Roma, nipošto nisu ni slučajni ni usamljeni. Oni su, zapravo, samo duhovna refleksija miljea iz kojeg je potekao, vijekovima njegovana tradicija na temeljima islamske vjere i morala, koju on nikada nije zanemario ni iznevjerio.

Autor teksta: Dr. Šefko Sulejmanović, Institut za društvena i religijska istraživanja u Tuzli