U radu Dr. Muhamed Hadžijahić – dostojan nastavljač porodične tradicije, autor Enes Pelidija predstavlja i djeda ovog našeg historičara – hafiza Muhameda Emina-ef. Hadžijahića, jednog od najvećih karija i domoljuba.
– Porodičnu ulemansku tradiciju nastavlja sin hadži hafiza Hasana hadži hafiz Muhamed Emin. O njemu i njegovoj djelatnosti također postoji dosta interesantnih podataka. Rodio se u Sarajevu 1837. godine. U trenutku očeve smrti bio je dječak od 13 godina. Poslije stjecanja osnovnog znanja u rodnom gradu, dalje obrazovanje nastavlja u Istanbulu. Po završetku školovanja vraća se
u Sarajevo.
Vrlo rano je postao poznat kao vrstan kurrah. Kada je 1868. godine Gazi Husrev-begov vakuf ustanovio mudževidsko mjesto, Uprava vakufa je za prvog mudževvida – učitelja za pravilno učenje Kur’ana – imenovala hadži hafiza Muhameda Emina. Tu časnu dužnost obavljali su članovi njegove porodice do 30. septembra 1949. godine. Tako su od druge polovine XIX do sredine XX stoljeća najbolji učači Kur’ana ne samo u Sarajevu već u Bosni i Hercegovini bili sinovi i unuk hadži hafiza Muhameda Emina. Hadžijahići su kao učitelji prvo predavali u Begovoj džamiji, a zatim u Gazi Husrev-begovoj medresi.
Zbog ugleda, pedagoškog rada, lijepog učenja Kur’ana hadži hafiz Muhamed Emin efendija je vršio službu džuzhana i devrihana u Begovoj džamiji, dok je imamsku dužnost obavljao u Carevoj džamiji.
Malo je do sada pisano, pa je i nedovoljno poznato da je poslije ulaska austrougarske vojske u Sarajevo 19. augusta 1878. godine i uspostavljanja nove vlasti, tadašnjih 20 sarajevskih džamija bilo pretvoreno u skladišta. Među njima je bila zatvorena i Careva džamija pune tri godine. Takvo stanje je vjerovatno uticalo da je među protivnicima nove vlasti bio i Hadžijahić. Ne slučajno hadži
hafiz Muhamed Emin u jednom aktu iz 1878. godine uz svoje ime i prezime dopisuje i pjesničko ime svoga šukundjeda Muhlisije. Vjerovatno je i na taj način želio pokazati da nastavlja tradiciju svoga slavnog pretka koji se 150 godina ranije u sličnoj situaciji suprotstavio oružanim snagama iste Carevine koja je te godine okupirala Bosnu i Hercegovinu.
Zbog svog antiaustrougarskog stava ostao je u tom periodu bez redovne plaće. To je bio povod odlasku u osmansku prijestonicu. Bilo je to jedino mjesto gdje je Hadžijahić mogao tražiti zaštitu. U osmanskoj prijestonici boravio je više mjeseci. Ubrzo je svojim hutbama petkom skrenuo na sebe pažnju u svakoj džamiji gdje bi bio. Sve više ljudi je dolazilo da ga sluša. Čak su se pronijele
glasine da će biti imam sultana Abdul-Hamida. Određene intrige, koje su u međuvremenu izbile, uticale su na hadži hafiza Muhameda Emina da se vrati u rodno Sarajevo.
Prije dolaska u Bosnu, obavio je hadž. Tom prilikom svojim glasom i učenjem skrenuo je pažnju uglednih i bogatih ljudi Mekke. Kada se čulo da se jedan vjernik, slušajući kako ovaj Bošnjak uči Kur’an, onesvijestio od zanosa, šerif Mekke ga pozva da mu prouči “suru Feth”. Od tada je svaki dan dolazio i učio mu navedenu suru. U znak zahvalnosti šerif mu je, kada je polazio, ponudio izvjesnu sumu novca, što, na iznenađenje svih, hadži hafiz Muhamed Emin nije prihvatio. I ova njegova gesta brzo je postala poznata ljudima u Bosni, te ju je akademik Kreševljaković zabilježio.
Vjerovatno je sve to bilo razlog što je 15. decembra 1882. godine, kada je prvi reisul-ulema Bosne i Hercegovine Mustafa Hilmi Omerović – Omić primao menšuru, hadži hafiz Muhamed Emin (od članova Ulema medžlisa) počašćen da u Begovoj džamiji prouči dovu. Bilo je to javno priznanje i znak poštovanja koje je bosanskohercegovačka ulema iskazala ovom uvaženom alimu.
U to vrijeme muslimansko stanovništvo je u velikom broju napuštalo prostore Bosne i Hercegovine i odlazilo na teritoriju koja je i dalje bila pod sultanovom vlašću. Ovoj pojavi se suprotstavio jedan broj uglednih ličnosti iz reda Bošnjaka. Među njima je bio i hadži hafiz Muhamed Emin efendija Hadžijahić. Tokom 1884. godine u listu Vatan (Domovina) objavio je više članaka u kojima se suprotstavlja svima onima koji zagovaraju hidžru (iseljenje).
U jednom od svojih tekstova na ovu temu piše sljedeće: “Kako da ne ljubimo svoju domovinu, zar ima nešto preče od vjere i domovine…”, a zatim zaključuje: “Ima našijeh zemljaka, koji o pošljedicama ne razmišljaju i koji nijesu stradanje ovoga svijeta iskusili te misle da je iseljavanje uputno.” Po Hadžijahiću, ako se nastavi dalje iseljavanje Bošnjaka, to će imati za posljedicu da “najposlije će se u Bosni zgrada islamstva s mjesta pokrenuti ili se može biti iz temelja oboriti”.
Vjerovatno zbog toga, ali i nepovjerenja kojeg je u raznim prilikama pokazivao prema novim vlastima, hadži hafiz Muhamed Emin je spomenut u pismu koje je Štrosmajeru 19. augusta 1888. godine uputio njegov lični izaslanik za upoznavanje političkih prilika među bh. muslimanima Bogdan Bertić. Gospodin Bertić pisao je biskupu da je među istaknutijim muslimanskim
opozicionarima prema Austro-Ugarskoj monarhiji i hadži hafiz Muhamed Emin Hadžijahić.
Četiri godine kasnije, 20. aprila 1892. godine, poslije kratke bolesti, umro je u 55. godini. Iza njega ostalo je šestero djece (tri kćeri i tri sina) iz dva braka. Kasnije će sva tri sina postati hafizi. Najstari, hafiz Hasan Senaja odselio je u Istanbul i poslije završetka pravnog fakulteta bavio se advokaturom. Drugorođeni sin hadži hafiz Husnija je naslijedio oca u mudževidskoj službi.
Najmlađi Džemaludin, koji je rođen marta 1891. godine i u vrijeme očeve smrti imao nepunu godinu dana, kasnije je preuzeo ostale službe koje su obavljali njegov otac i brat, navodi Pelidija.
Kao što čovjek svoju djecu i familiju ljubi, tako treba da ljubi i svoju domovinu Bosnu. I zaista treba domovini davati prvenstvo u počasti, jer naše tijelo je šaka zemlje naše domovine. Kada smo se na svijet rodili najprije smo svoju Bosnu vidjeli. Zar nas nije domovina u svoje naručje primila te nas svojim hljebom i svojom vodom othranila. Kako da ne ljubimo svoju domovinu, zar ima nešto preče od vjere i domovine? – Hfz. Emin-efendija Hadžijahić
(MiruhBosne)
