Na današnji dan poginuo je dr. Irfan Ljubijankić, ministar vanjskih poslova Republike Bosne i Hercegovine.
Rođen je u Bihaću 1952. godine. Medicinski fakultet je završio u Beogradu, radio je u Libiji, a potom završio postdiplomski studij iz medicine u Zagrebu.
Za ministra vanjskih poslova Republike Bosne i Hercegovine postavljen je odlukom o izboru Vlade RBiH na sjednici održanoj 23. juna 1994. Na toj dužnosti je poginuo 28. maja 1995.
Helikopter kojim je državni ministar putovao iz Bihaća u Zagreb oboren je raketom hrvatskih Srba (tadašnja Republika Srpska Krajina) nedaleko od hrvatsko-bosanske granice, na teritoriji općine Cetingrad. Sahranjen je 8. juna 1995. u Bihaću. Osim Ljubijankića, tog tragičnog dana život su izgubili i Mensur Šabulić, savjetnik u Ambasadi RBiH u Zagrebu, Fadil Pekić, lični pratilac ministra, Izet Muhamedagić, zamjenik ministra pravde RBiH, Mirsad Dupanović, Mihail Maksumenko Grigorijevič i N. Dudajev, članovi posade.
Posthumno je odlikovan Zlatnim ljiljanom, a Kantonalna bolnica u Bihaću sada nosi ime “Dr. Irfan Ljubijankić”.
“Pošto je naš osnovni cilj opstati, mi našem narodu moramo izboriti slobodu, ali ne po svaku cijenu, što znači da cilj ne opravdava sva sredstva. Drugim riječima to znači da trebamo uvijek misliti na osnovne moralne ljudske i etičke norme, ne vraćati zlo jer mi nismo zli ljudi, ne služiti se njihovim lošim metodama i uvijek imati na umu da sve što činimo to drugi gledaju. Ne možemo se mi danas ponašati kao zločinci, ne samo što mi to nećemo već i zato što nam to nije u genima. Naši preci su nam ostavili u amanet, ljudstvo, poštenje, humanost. Tri najviše civilizacijske vrline, u njima je razum i snaga, veća nego u maču. Zato ja danas u ovakvom na oko bezizlaznom stanju, u kakvom se momentalno nalazimo, vjerujem u budućnost BiH. Upravo zato što veliki dio našeg naroda u svojim genima nosi ove civilizacijske vrline i volju za slobodom.” – dr Irfan Ljubijankić
Pjesma koju je napisao bosanski ministar vanjskih poslova dr Irfan Ljubijankić a objavio poznati umjetnik Cat Stevens/Yusuf Islam na albumu ‘Yusuf Islam & Friends – I Have No Cannons That Roar’.
𝗝𝗮 𝗻𝗲𝗺𝗮𝗺 𝘁𝗼𝗽𝗼𝘃𝗲 𝘀̌𝘁𝗼 𝗴𝗿𝗺𝗲
“Ja nemam topove što grme,
Al’ imam vjeru u Boga i ljubav
I nikada nikome ne dam te Majčice,
Ti mrski tenkovi što gaze
Ne mogu slomiti snagu moje Une.
I odbljesak sunca u kapima slapa
Ja branit ću do zadnjeg daha.
Branit ću ovu mrvu sreće,
Plamen u suncu
I suze mog dječaka.
Tu milost od Boga
I prag moga doma,
To svjetlo na kraju moga puta.
I tvoje tople oči draga Minka,
Draga svjetla mog Bihaća,
Gorit će noćas u mom srcu.
Kroz smrt do pobjede me nose.
Nemoj mi tražiti ni grob.
Sloboda će doći sa odlaskom mojim.
Ja biću prisutan u svemu.
U dahu toplog lahora sa Une
U šumu slapa,
U smijehu dječaka,
U plaveti bihaćkog neba.
Ti ćeš me mila znati naći,
Za sve ću ostale ostati tajna.
Miris karanfila kad oćutiš znaj,
To ti miriše moja duša
(u nebeskom domu).”
