-Uvažene dame i gospodo, poštovani organizatori, predsjedniče Skupštine Brčko Distrikta gosp. Bulčeviću,
Želim svima uputiti pozdrave mira u ime Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, organizacije koja je utemeljena 22. decembra 1992. godine, koja i danas okuplja najeminentnije predstavnike akademske zajednice iz reda bošnjačkog naroda. Napominjem da je po uspostavi VKBI, iduće 1993. godine uspostavljeno Srpspko građansko vijeće a potom i Hrvatsko narodno vijeća. Ove tri organizacije više od 30 godina zajedničkim snagama promoviraju vrijednosti referendumskog pitanja iz 1992. godine, multietničku i multikonfesionalnu Bosnu i Hercegovinu, državu punih ljudskih prava i sloboda, a naš posljednji zajednički projekat jeste Deklaracija o ustavnim i drugim reformama BiH na putu u EU i NATO, koja je i u Brčkom prije gotovo tri godine predstavljena građanima. Principi Deklaracije su, u ovim turbulentnim vremenima, čini se aktuelniji nego tada.
Povod večerašnje svečanosti jeste obilježavanje 1. Marta, Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, sigurno najznačajnijeg datuma u modernoj povijesti naše domovine. Nužno je napomenuti nekoliko važnih događaja i činjenica koje su prethodile referendumu građana BiH 29. Februara i 1. Marta 1992. Godine, koji su kao što je poznato sa gotovo 2/3 većinom izašli na Referendum (64%) od kojih je 99% glasalo za “suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive”, kako je glasilo referendumsko pitanje. Stoga nezavisnost Bosne i Hercegovine jedino se može dokinuti nekim novim referendumom svih gađana BiH, a nikako političkom ili vojnom silom. Puna nezavisnost i suverenitet naše države jeste na svim njenim građanima, pa tako i svim narodima koji u njoj žive.
Ovom prilikom podsjetićemo se na neke od najvažnijih događaja koji su prethodili samom Referendumu.
U okviru tadašnjih dešavanja 18. novembra 1991 godine od strane dijela bh Hrvata, bez prisustva rukovodstva tadašnjeg HDZ BIH kojim je rukovodio Stjepan Kljuić, a pod direktnim patronatom predsjednika R Hrvatske F. Tuđmana uspostavljena je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, dakle neustavna administrativna tvorevina unutar Republike BiH. Gotovo paralelno 24. oktobra 1991. godine većina, dakle ne svi, srpskih zastupnika u Skupštini Republike BiH koje prevodi SDS na čelu sa zločincem Karadžićem, uspostavlja Skupštinu srpskog naroda u BiH, koja provodi antiustavni i nezakonit plebiscit srpskog naroda u BIH 10. novembra 1991. godine, te na koncu 9. Januara 1992. godine na zasjednju Skupštine srpkog naroda u BiH donosi Deklaraciju o proglašenju republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine kojom osniva i proglašava Republiku srpskog naroda Bosne i Hercegovine. Tačkom II ove deklaracije iskazuju da se “Republika nalazi u sastavu savezne države Jugoslavije kao njena federalna jedinica.” Sama ova neustana i nezakonita Deklaracija pobija sve stavove današnje rukovodstva entiteta RS da je entitet RS uspostavljen u Deytonu nastao 9. Januara 1992. Godine. Entitet RS je deytonskim sporazumom sastavni do Bosne i Hercegovine, a ne Jugoslavije.
Odakle uspostava Herceg Bosne i Republike srpskog naroda u BIH još 1991. Godine? Odgovor na ovo pitanje dobili smo tek nakon agresije, od strane međunarodnih diplomata i učesnika međunarodnih dešavanja u i oko Republike BiH. Obje ove paradržavne tvorevine proizvod su dogovora Milošević-Tuđman iz Karađorđeva od 25. Marta 1991. godine. Iz mnogih izjava I svjedočenja, funkcioneri iz reda ljevičarskih i tada muslimanskih političkih organizacija iz BiH (A.Izetbegović, N. Duraković, R. Kadić) nisu znali strategijski nivo dogovora Tuđman-Milošević a čiji će se rezultati vidjeti I kroz ponuđeni Lisabonski sporazum, a kasnije na još strašniji način otpočinjanjem agresije na Republiku BiH. Važno je napomenuti da su obje ove paradržavne tvorevine, koje su strateški nastale u Zagrebu i Beogradu, odnosno njihova rukovodstva -pravosnažno presuđena pred sudom UN-a – Međunarodnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju.
Paralelno sa spomenutim dešavanjima odvija se i međunarodna aktivnost oko bivše SFRJ. U mišljenju od 20. novembra 1991. (objavljeno 7. decembra 1991. godine) Komisija Evropske zajednice na čijem je čelu bio franzuz Banditer zaključila je “da se Jugoslavija nalazi u procesu disolucije”, nakon čega je Evropska zajednica usvojila Briselsku deklaraciju o Jugoslaviji, kojom je najavljeno priznanje „svih onih jugoslavenskih republika koje ispunjavaju određene uslove.“ Bosni i Hercegovini je 11. januara 1992. godine preporučeno da održi referenduma pod međunarodnom kontrolom, a na kojem bi, bez ikakvih razlika, učestvovali svi bosanskohercegovački građani. Kao razlog da se zahtjev za neovisnošću Bosne i Hercegovine formulira u vidu referenduma, Komisija je navela nedostatak demokratskog legitimiteta za takvu odluku budući da je SDS bio striktno protiv svakog direktnog demokratskog odlučivanja koje je uključivalo pitanje neovisnosti države.
U tadašnjim turbulentnim vremenima posebno je bitno istaći da je snažnu diplomatsku ulogu imao Milošević, oslanjajući se na snažnu diplomatiju, konekcije I ulogu SFRJ, donekle i Tuđman kroz snažnu hrvatsku dijasporu, te su tako već imali snažniju ulogu prilikom “lobiranja” I prezentiranja jugoslavenske krize prema Evropskoj zajednici (današnja EU) u kontekstu rješavanja pitanja BiH. Evropsku zajednicu i druge evropske zemlje u mirovnim pregovorima o Bosni i Hercegovini su u različitim periodima predstavljali lord Peter Carrington, koji je u svojoj političkoj karijeri obnašao funkcije britanskog ministra vanjskih poslova i generalnog sekretara NATO‐a. Za predsjedavajućeg Mirovne konferencije za Jugoslaviju imenovan je 1991. godine i bio je koautor prvog mirovnog prijedloga za Bosnu i Hercegovinu ,zajedno sa portugalskim diplomatom i bivšim generalnim sekretarom Zapadnoevropske unije (WEU) Jose Cutileirom. Evropska zajednica je pod koordinacijom Cutilera tokom pregovora u Lisabonu 21. i 22. februara 1992. godine napravila korak „dalje“, te je precizno definirano postojanje tri etnička kantona koja su prema redefiniranoj Izjavi o principima za novo ustavno uređenje Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu Izjava) imali sve elemente državnosti. Lisabonski pregovori utemeljili su realitet da se BiH uredi na temeljima etnički čistih teritorija. Mnogi mirovni planovi koji su dolazili iza toga od strane EZ (EU) bili su na ovoj istoj matrici. Stoga, može se reći da je BiH “viđena” kao etnički podijeljena zemlja od strane tadašnje EZ, i pored činjenice da su preporučili održavanje referenduma građana BiH. Nažalost ovaj princip I narativ ostao je stalno prisutan u “dubini” EU administracije I povremeno, zavisno od lidera u institucijama EU, reinakrnira.
U tim turbulentnim vremenima Skupština RBiH je bila izložena opstrukcijama, srpski zastupnici koji nisu prihvatili Republiku srpskog naroda otvorenim prijetnjama o čemu je više puta svjedočo Miro Lazović tadašnji šef kluba SDP u Skupštini. I pored otvorenih prijetnji, zakulisnih radnji međunarodnih predstavnika, separatističkih teritorijallnih pretenzija iz dogovora Tuđman – Milošević, uspostave paradržavnih tvorevina Herceg Bosne i Srpske Repuplike BiH, Skupština R BIH je 25. januara 1992. donijela Odluku o raspisivanju referenduma o nezavisnosti Bosne ii Hercegovine. Temeljni osnov svkako bio je ZAVNOBIH, kojim je 1943 reafirmisana državnost BiH u okvirima tadašnje Jugoslavije, kao i Ustav SFRJ. Danas je važno spomenuti ljude koji su sa punim legitimitetom i legalitetom dali nemjerljiv doprinos uspješnosti referenduma. Gospodinu Stjepanu Kljuiću, bosanskom kardinalu Vinku Puljiću, bosanskim franjevcima, koji su nepravedno zaspostavljeni u današnjem vemenu, a tada su odigrali nezamjenjivu ulogu. Posebno treba napomenuti da je više od 20 posto građana Srpske nacionalnosti tada izašlo na referendum i glasalo za nezavisnost Bosne i Hercegovine. Ovaj podatak lako je provjerljiv uvidom u rezultate referenduma po oćinama.
Nakon provedenog Referenduma, koji je priznala i prihvatila međunarodna zajednica, odbijajući sve prigovore Skupštine srpkog naroda BIH, krenula je neviđena agresija na RBIH. Volja građana i stavovi međunarodne zajednice su suspendirani oružanim sredstvima od strane tadašnje SR Jugoslavije, a kasnije nažalost i R Hrvatske.
BiH je prva međunarodna prizanja dobila 6. i 7 aprila, a 22 maja 1992. godine, istovremeno sa Slovenijom i Hrvatskom, postala je punopravna članica Ujedinjenih nacija.
Posljednjih decenija vode se javne debate da li je današnja BiH ona za koju su glasali gađani na Referendumu 1. Marta 1992. Godine. Svakako da nije, ali to nije odluka građana već rezultat primjene oružane i političke sile susjednih država i neprincipijelnih politika dijela međunarodne zajednice. Ipak treba istaći da i danas veliki broj građana BiH iz reda bošnjačkog, hrvatskog, srpkog, jevrejskog, romskog i drugih naroda sigurno ima domovinski osjećaj i pripadnost prema svojoj Bosni i Hercegovini i želi je vidjeti u euro-atlanskim integracijama.
Želim svim građanima sretan Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine uz poziv svima onima koji danas vode državu da na prvo mjestu uvijek stave mir, višestoljetni zajednički život i bosansku povijest koju nije moguće izbrisati. Bosne i Hercegovina jeste prošlost, ali je i sadašnjost i budućnost. Brčko Distrikt jeste primjer kako se može graditi budućnost i vraćati povjerenje među ljudima. Na tome Vam iskreno čestitam.
Na koncu dozvolite da zaželim vjernicima islamske vjere da predstojeći mjesec Ramazan provedu u miru, ljubavi i zajedništvu sa svojim komšijama, prijateljima i porodicom.
