NAKIT U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI

(Iz novoizišle knjige dr. E. Imamović,
„Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju, Sarajevo 
2018.“)

Uljepšavanje nakitom žena i muškaraca na ovim prostorima može se pratiti preko deset hiljada godina. U pećini Badanja kod Stoca pronađena je ogrlica sastavljena od puževih kućica, zuba divljači i suhih šarenih bobica koje su kao ukras nosile žene još u kameno doba. U kasnijim epohama nakit se usavršavao, sve sa željom da majke, sestre, kćerke ili supruge budu što naočitije, dotjeranije i ljepše. To je u isto vrijeme pokazivalo moć, ugled i bogatstvo roda. To je naslijedio i srednji vijek kada se bosanska vlastela naprosto natječe da što više okite svoju žensku čeljad. Nije se žalilo zlata, srebra, bisera, dijamanata.

Može se zamisliti kako su izgledale bosanske princeze, kao i kćerke ili žene knezova, vojvoda i hercega, obučene u skupocjene brokatne haljine i ukrašene nakitom od glave do pete. Glavu je ukrašavao zlatni dijadem na kojem su se presijavali dragulji i biseri, onda skupocjene naušnice, ogrlice, prstenje, broševi, pojasevi od zlata ukrašeni smaragdima i biserima itd. S obzirom da je riječ o nakitu visoke umjetničke ljepote i velike materijalne vrijednosti, o njemu je ostalo puno podataka u izvornoj građi. Spominje se u oporukama, u popisu ostavština, vidimo ga u iluminacijama knjiga, a puno ga se našlo prilikom arheoloških iskopavanja grobova, jer je bio običaj da uz pokojnicu ide i njezin nakit.

Kao što je slučaj sa odjećom, oružjem i posuđem koji su izgledom i načinom izrade bili prepoznatljivi i veoma cijenjeni i izvan zemlje kao bosanski, tako je bilo i s nakitom. U pisanoj građi često se spominju pojasevi koje su nosile bosanske kraljice i plemkinje. Imao je prvenstveno ukrasnu funkciju. Rađeni su od kože, tekstila, srebra, zlata ili u kombinaciji koža-zlato, tekstil-zlato-srebro i sl.

U Bosni su se izrađivali na poseban način, i u inozemstvu su bili poznati pod raznim nazivima.

Posebno je bio na glasu široki luksuzni pojas koji su stranci nazivali „široki bosanski pojas“ (centura larga bossignana), napravljen od zlata ili srebra, ukrašen biserima i dijamantima. U oporuci velikaša Hranića-Kosače spominje ih se nekoliko: „pâs lijep i velik zlatan na crvenom platnu“, „“pâs biseran na crvenoj podlozi“, „pâs činjen biserom“ itd. Težina nekih je dosezala i do dva kilograma. Za takve pojaseve u dokumentima se navodi da su vrijedili koliko ergela najboljih konja, drugim riječima, vrijedili su pravo bogatstvo.U Srebrenici je 1436. godine vojvoda Petar Kovačević dao jednom trgovcu kao zalog za 200 dukata ženski pozlaćeni srebreni pojas. Cijena zlatnih pojaseva ukrašenih biserima i draguljima iznosila je na hiljade dukata. Ostalo je zapisano da je kraljica Jelena Gruba imala nekoliko takvih pojaseva. Kada je bila skinuta sa prijestolja, neke je založila u Dubrovniku. Na nadgrobnom spomeniku kraljice Katarine koj se nalazi u crkvi Ara Coeli u Rimu također se vidi široki ukrašeni pojas.

Vlastela je nakit nabavljala i iz inozemstva. Vojvoda Sandalj je u više navrata kupovao u Veneciji bisere za svoju ženu Katarinu. Ova je sama jedne prilike iz Dubrovnika naručila rubin koji je platila 200 dukata. Mletački draguljar Querini, koji je od 1438. do 1461. godine bio glavni snabdjevač draguljima čitave onovremenu Evrope, Bliskog istoka i sjeverne Afrike, imao je također mnoge kupce u Bosni.
Zapisi kažu da je herceg Stjepan Vukčić posebno volio dragulje, u koje se dobro razumio, i rado ih kupovao. Zabilježen je slučaj kad mu je jedan dubrovački trgovac poturio lažni dijamant. Herceg je posumnjao i spor je završio na sudu u Dubrovniku kad su sudski vještaci potvrdili da se zaista radi o lažnom dijamantu.

Omiljeni dio ženskog nakita bile su i naušnice. Bilo ih je raznih oblika i veličine, od zlata, srebra ili pozlaćenih. Uz prstenje, najčešće se nalaze u grobovima, kako to pokazuju nalazi iz nekropola u Grborezima kod Livna, Čipuljićima kod Bugojna, Arnautovićima kod Visokog, Mihaljevićima kod Sarajeva itd. Spominje ih i pisana građa. Najjednostavnije su one koje imaju izgled obične karike, zatim takve s jednim ili više koljenaca u vidu manjih zadebljanja, potom naušnice s tri ukrasa u obliku jagode, naušnice s kruškolikim privjeskom ukrašene granulacijom ili filigranskom žicom, naušnice zrakastog izgleda itd.

U popisu blaga vlastelina Nenca Čihorića iz 1375. godine spominju se okrugle zlatne naušnice s umetnutim safirima, rubinima i krupnim biserima u vijencu oko njih. I u popisu nakita vojvotkinje Jelene iz Huma spominju se naušnice za koje se navodi da su „zrakastog izgleda sa 4 velika crvena kamena, dva mala i sa 12 velikih bisera, okovano sve u zlato“.
O ogrlicama ima manje podataka, ali da su i one činile omiljeni dio nakita, vidi se iz oporuke vojvode Stjepana Vukčića u kojoj se spominju s ostalim blagom. Na nadgrobnom spomeniku kraljice Katarine na vratu se vide dvije ogrlice.

Prstenje je također bio omiljen i neizostavan dio ženskog nakita. Kako su izgledali pokazuju nam nalazi iz grobova. Ima ih raznih vrsta, izgleda i materijala. U testamentu kneza Pribislava Vukotića, između ostaloga, spomenut je jedan zlatni pečatnjak i još 7 drugih zlatnih prstenova sa dragim kamenjem koji su pripadali njegovoj ženi.
U ženski nakit spadali su i dijademi. Neki imaju oblik obruča a neki oblik vijenca ukrašenog zlatnim listićima, draguljima ili biserima. Nekoliko dijadema u vidu niza ukrasnih pločica nađeno je u grobovima u Grborezima kod Livna, u Bihaću, u Arnautovićima kod Visokog itd. Dijadem se spominje 1436. godine i u popisu imovine vojvotkinje Jelene Sandalj iz Huma, za koji se navodi da je u obliku vijenca ukrašen velikim biserima, draguljima crvene i plave boje i drugim ukrasima. U ruhu princeze Marije koja se 1355. godine udala za princa Helfensteina u Njemačku spominje se zlatna kruna, to je jest dijadem.
Sličan dijademu bio je nakit zvan počelica. Ima ih u obliku obruča od zlatnog ili srebrenog lima, ili od tekstilne vrpce ukrašene zlatnim privjescima, biserima ili draguljima. Povezivala se preko čela. Neke počelice izrađene lima nose ukrase u obliku ljliljana. Jedna takva počelica nađena je u Bihaću a potječe s kraja 14. ili početka 15. stoljeća.

Najčešći nakit koji su nosili muškarci bilo je prstenje. Nađeno ga je puno u grobovima. Ima ih raznih vrsta, izgleda i materijala. Muški su u odnosu na ženske jednostavniji, bilo da su u obliku obične karike ili su ukrašeni dragim kamenjem. Najčešće su se nosili tzv. pečatnjaci. U grobnici kralja Tvrtka I nađeno je nekoliko komada prstenja, među kojima je bilo i onih s kamenom, kao i pečatnjaka. Ova vrsta prstenja, uz ukrasnu, imala je i praktičnu funkciju. Na pločici je najčešće ugraviran grb ili monogram njegovog vlasnika. Na nekima je ugraviran lik pčele, orla ili kratki tekst. Na jednom prstenu nađenom u Vrućici kod Teslića ugraviran je natpis: „Virnoga bog pomaga“.

Pečatnjaci su služili za ovjeravanje (pečaćenje) dokumenata. Pečatnjak je imao i ban Ninoslav u 13. stoljeću, kao i kralj kralj Tvrtko I u 14. stoljeću, ali svakako i ostali kraljevi, kao i feudalci. Za pečatnjake vojvode Sandalja Hranića navodi se da je jedan bio „sa zmajevim okom“, drugi „prsten sa safirom“, pa prsten zlatni s dva plava kamena i safirom itd. U testamentu kneza Pribislava Vukotića, između ostaloga, spomenut je jedan zlatni pečatnjak i još 7 drugih zlatnih prstenova sa dragim kamenjem.