– Unedjelju je američki predsjednik Donald Trump javno objavio : “Američka vojska izvela je masovne precizne napade na tri ključna nuklearna postrojenja iranskog režima: Fordow, Natanz i Isfahan. Mogu svijetu izvijestiti da su napadi bili spektakularan vojni uspjeh. Iranska ključna postrojenja za obogaćivanje urana su potpuno i totalno uništena.”
Nakon napada, generalni sekretar UN-a Antonio Guterres upozorio je da upotreba sile Sjedinjenih Država protiv Irana danas predstavlja opasnu eskalaciju u regiji koja je već na rubu – i direktnu prijetnju međunarodnom miru i sigurnosti.
Izrael je 13. juna pokrenuo niz koordiniranih zračnih i cyber napada usmjerenih na ključnu iransku nuklearnu i vojnu infrastrukturu, ubivši nekoliko nuklearnih naučnika i visokorangiranih vojnih zapovjednika. Kao odgovor, Iran je uzvratio stotinama raketnih napada i napada dronova na vojne i obavještajne objekte u Izraelu.
Glavni cilj Izraela nije bio iranski nuklearni program. Od početka 1990-ih, izraelski premijer Benjamin Netanyahu je više puta svake godine tvrdio da će Iran izgraditi nuklearnu bombu u roku od godinu ili dvije.
Ovo je laž koja se ponavlja već preko 30 godina. Istina je da je Netanyahuov glavni cilj napadom na Iran svrgavanje vlade, stvaranje nestabilnosti u zemlji i pretvaranje Irana – poput Sirije , Libana i Libije – u propalu državu, a zatim njeno razbijanje.
Posljedice američkih i izraelskih vojnih napada proganjat će regiju, i šire, godinama koje dolaze. Ovdje ću istaknuti ključne posljedice takvog napada.
Netanyahuova zamka
Nema sumnje da je Izrael koordinirao svoj napad na Iran sa SAD-om, Evropom i NATO-om, te nastavio rat uz njihovu direktnu i indirektnu podršku. Netanyahu pokušava uvući SAD u rat s Iranom od 1990-ih, ali svi američki predsjednici su izbjegli takvu zamku.
Pod Netanyahuovim pritiskom, Trump je tokom svog prvog mandata ukinuo iranski nuklearni sporazum, koji je usvojen Rezolucijom 2231 Vijeća sigurnosti UN-a, i pokrenuo vojni napad na iranske nuklearne lokacije samo nekoliko mjeseci nakon početka svog drugog mandata.
Netanyahu je pohvalio Trumpovu odluku da napadne Iran. “Čestitam, predsjedniče Trump. Vaša hrabra odluka da ciljate iranska nuklearna postrojenja sa strahovitom i pravednom snagom Sjedinjenih Država promijenit će historiju”, rekao je.
Ironično, napad se dogodio nakon što su se Trumpov specijalni izaslanik Steve Witkoff i iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi složili da bi prve tri runde nuklearnih pregovora u Omanu i Italiji mogle biti kredibilna osnova za sporazum.
Obaviješteni iranski izvor mi je rekao: “Ključni elementi sporazuma između Witkoffa i Araghchija dogovoreni su tokom tri runde pregovora u Muscatu i Rimu. Sporazum je bio sljedeći: Iran bi prihvatio maksimalne nuklearne inspekcije i transparentnost, uključujući primjenu Dodatnog protokola i Dopunskih aranžmana Kodeksa 3.1 – najviših međunarodnih mehanizama za inspekciju nuklearnog programa neke zemlje.”
Izvor je dodao: „Drugo, Iran bi konvertovao ili izvezao svoje postojeće zalihe uranija obogaćenog sa 60 posto, što je dovoljno za izgradnju 10 nuklearnih bombi. Treće, Iran bi zaustavio svoje trenutno visoko obogaćivanje na 60 posto i 20 posto i smanjio ga na nivo civilnih namjena, koji iznosi 3,67 posto. Konačno, Iran bi u potpunosti sarađivao s IAEA kako bi riješio sve tehničke nejasnoće.“
„Zauzvrat, Sjedinjene Američke Države bi ukinule sankcije vezane za nuklearno oružje. Dogovoreno je da tehnički timovi obje strane sastave konačni sporazum na osnovu ove četiri tačke. Ali iznenada, nakon poziva između Netanyahua i Trumpa, američka strana je prestala slati svoj tehnički tim u Muscat i, u zaokretu od 180 stepeni u svom stavu, zahtijevala potpuno obustavljanje iranskog programa obogaćivanja urana u mirnodopskim svrhe.“
“Ova promjena je odgodila sporazum sve dok nije istekao Trumpov dvomjesečni rok – i dok je šesta runda bila zakazana za 63. dan, Izrael je pokrenuo napad na Iran 61. dana. Ovo je bila izraelska zamka – osmišljena da uvuče SAD i Trumpa u rat s Iranom.”
Izraelov neuspjeh
Ministri vanjskih poslova Velike Britanije, Francuske i Njemačke , kao i visoka predstavnica EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Kaja Kallas, razgovarali su u petak s Araghchijem i dogovorili se da se ponovo sastanu u roku od sedmicu dana.
Ministri E3/EU su ohrabreni da se sastanu s iranskim ministrom vanjskih poslova jer je Trump 19. juna dao dvonedeljni rok za diplomatske pregovore.
“Prošle sedmice smo pregovarali sa SAD-om kada je Izrael odlučio da uništi tu diplomatiju. Ove sedmice smo vodili razgovore sa E3/EU kada su SAD odlučile da uništi tu diplomatiju. Kakav biste zaključak izvukli?”, napisao je Araghchi Britaniji i visokoj predstavnici EU.
Odluka SAD-a da napadne Iran pokazuje da Izrael ne samo da nije uspio u svojoj desetodnevnoj vojnoj operaciji protiv Teherana, već je bio na ivici poraza. Zašto bi SAD intervenisale da Izrael nije bio u krizi?
Izrael, jedina zemlja na Bliskom istoku koja zapravo posjeduje nuklearno oružje, sa čak 400 nuklearnih bombi prema nekim procjenama, ne može vjerodostojno tvrditi da se bori protiv širenja nuklearnog oružja.
Štaviše, svi izvještaji Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) i američkih obavještajnih agencija u proteklih 20 godina dosljedno su potvrđivali da nema dokaza da iranski nuklearni program teži naoružanju.
“U ovom trenutku nemamo, ako mene pitate, u ovom trenutku, nikakav opipljiv dokaz da postoji program ili plan za izradu nuklearnog oružja”, rekao je šef nuklearne sigurnosti UN-a.
Ključna stvar je da nije postojala neposredna i ozbiljna prijetnja. Tvrdnja da Iran ima dovoljno obogaćenih zaliha za izradu 10 bombi za dvije sedmice je samo polovina istine.
Druga polovina je da – čak i ako Iran odluči da napravi bombu – trebalo bi im jedna do dvije godine da razviju sisteme za isporuku, poput nuklearnih bojevih glava. “Nije postojala neposredna prijetnja da Iran naoružava svoj nuklearni program prije nego što je Izrael počeo napad”, prema Američkom udruženju za kontrolu naoružanja.
NPT: Političko sredstvo
Ovo je prvi put da su dvije zemlje s nuklearnim oružjem pokrenule vojni napad na zemlju koja nema nuklearno oružje.
Ovo pokazuje da je Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (NPT) , posebno za SAD i Izrael, korišten samo kao političko sredstvo.
„Izrael nije napao Iran – on je započeo taj rat; Sjedinjene Države nisu napadnute od strane Irana – on je započeo ovu konfrontaciju u ovom trenutku“, rekla je Trita Parsi, izvršna potpredsjednica Instituta Quincy.
Američki vojni napad na Iran je jasno kršenje Povelje UN-a. “Sjedinjene Američke Države, stalna članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, počinile su teško kršenje Povelje UN-a, međunarodnog prava i NPT-a napadom na iranske miroljubive nuklearne instalacije”, rekao je iranski ministar vanjskih poslova.
Trumpov tim za nacionalnu sigurnost ili nije uspio pravilno procijeniti posljedice američkog vojnog napada na Iran, ili nije bio u stanju odvratiti Trumpa.
Nova nuklearna strategija
U svakom slučaju, ovaj događaj je dodatno otkrio obim Netanyahuovog utjecaja na Bijelu kuću.
“Ovaj rat je izazvao Benjamin Netanyahu radi vlastitog političkog opstanka, a Donald Trump mu je dragovoljno predao američku vojnu moć kako bi ga produžio. Sjedinjene Države nisu ničija posrednička vojska, a naše trupe nisu adut za pregovaranje”, rekla je kongresmenka Bonnie Watson Coleman.
Perspektiva Teherana je da su napadi ove dvije zemlje s nuklearnim oružjem otkrili da NPT ne samo da nema stvarnu vrijednost, već je zapravo štetan. Zemlje poput Sjeverne Koreje, Indije, Pakistana i Izraela, koje su odbacile sporazum i razvile nuklearno oružje, ostale su imune na vojne napade nuklearnim oružjem.
Sasvim je prirodno da će Iran, nakon vojnog napada Izraela i Sjedinjenih Američkih Država, preispitati svoju nuklearnu strategiju, uključujući i nastavak članstva u NPT-u.
Iran je pretrpio nepopravljivu štetu, ali negativne posljedice ovog napada nisu ograničene samo na Iran – one će također naštetiti Sjedinjenim Državama i ugroziti regionalni mir i sigurnost. Trenutni rat možda nema jasnog pobjednika ili gubitnika.
Umjesto toga, i Iran i Izrael, zajedno sa SAD-om, suočavaju se s mogućnošću međusobnog uništenja, regionalne destabilizacije i dugoročne nacionalne traume. U takvom scenariju, sve strane bi izgubile mnogo više nego što bi ikada mogle dobiti.
Međunarodna zajednica mora odlučno djelovati kako bi deeskalirala situaciju. Neuspjeh u tome riskira da Bliski istok – a moguće i šire – uvuče u katastrofalan sukob.
