Smrt Ratka Mladića , vojnog komandanta bosanskih Srba osuđenog za genocid i ratne zločine, oživjela je neriješena pitanja o međunarodnim mrežama koje su snabdijevale i podržavale snage pod njegovom komandom tokom rata u Bosni 1992-95.
Mladić je umro u četvrtak dok je bio hospitaliziran u Hagu, gdje je bio u pritvoru Ujedinjenih nacija. Njegove osude za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja potvrđene su u žalbenom postupku, a on je služio doživotnu kaznu zatvora.
Njegova smrt okončava život jednog od glavnih počinilaca genocida u Bosni. Međutim, ona ne rješava šira pitanja o stranim vojnim opskrbama, državnom znanju i arhivama koje bi mogle pomoći u njihovom razjašnjavanju.
Među najmanje istraženim je navodna uloga Izraela u snabdijevanju ili omogućavanju vojne pomoći srbijanskim i bosansko-srpskim snagama tokom rata. Izraelski advokat za ljudska prava Eitay Mack i izraelski stručnjak za genocid Yair Auron tražili su otkrivanje službenih zapisa o izraelskom izvozu odbrambene opreme u bivšu Jugoslaviju, ali je Vrhovni sud Izraela odbio njihovu peticiju 2016. godine.
„Prikupili smo dokaze na osnovu istrage i svjedočenja ljudi koji su u to vrijeme bili u Bosni i došli smo do zaključka da je [Izrael] slao oružje, uprkos embargu Vijeća sigurnosti UN-a i jasnom saznanju izraelske vlade o zločinima koji su se događali u ratu“, rekao je Mack za The New Arab.
Mack je istakao da je tadašnji premijer, Jicak Rabin iz Laburističke stranke, bio u koaliciji s ljevicom, koja je vršila pritisak na vladu da osudi ono što se događa u Bosni.
Uprkos tome što je politiku diktirala, kako je on opisao, “najljevičarskija vlada koju je Izrael ikada imao”, sud je potvrdio raniju odluku da se ne objavljuju informacije o dozvolama za izvoz odbrane i odluke Ministarstva odbrane koje se tiču bivše Jugoslavije između 1990. i 1996. godine. Navedeno je da bi otkrivanje moglo naštetiti nacionalnoj sigurnosti Izraela ili odnosima sa stranim zemljama.
Presuda je rezultirala značajnim jazom u odgovornosti. Njime se javno ne utvrđuje obim izraelskog izvoza, niti se rješavaju pitanja o izraelskoj opremi, obuci ili posredovanju u trgovini oružjem koje je stizalo do srbijanskih ili bosansko-srpskih snaga tokom perioda kada je UN-ov embargo na oružje pokrivao bivšu Jugoslaviju.
Mack ipak tvrdi da je priznanje suda da su relevantni dokumenti postojali – i njegova odluka da ih zaštiti – značajno, rekavši da je izražena zabrinutost zbog vanjskih odnosa ukazivala na osjetljivost zadržanih informacija.
Šta pokazuju sudski spisi
Mack i Auron su podnijeli zahtjev na osnovu izraelskog zakona o slobodi informisanja nakon višegodišnjih tvrdnji da je izraelska vojna oprema ili pomoć stigla do snaga bosanskih Srba tokom sukoba, posebno s obzirom na to da je embargo Vijeća sigurnosti UN-a na oružje formalno bio na snazi od septembra 1991. do kraja 1995. godine.
Podnosioci peticije su dostavili svjedočanstva novinara i humanitarnih radnika koji su bili u Bosni, kao i javno dostupne izvještaje i historijski materijal koji dokumentuje izraelsku pomoć.
Među citiranim materijalima bio je i izvještaj koji je naručila holandska vlada iz 2002. godine, a koji se odnosio na navode da je izraelsko oružje isporučeno u zamjenu za to što su snage bosanskih Srba dozvolile članovima jevrejske zajednice u Sarajevu da napuste opkoljeni grad 1992. godine.
U istom izvještaju se spominje istraga o ostacima minobacačke granate na sarajevskom aerodromu krajem 1994. godine, koja je navodno imala hebrejska slova, kao i izvještaj izraelske televizije iz 1995. godine o privatnim izraelskim trgovcima oružjem koji snabdijevaju Vojsku bosanskih Srba (VRS).
“Uprkos zločinima, Izrael je ipak odlučio slati pošiljke oružja snagama bosanskih Srba, koje su uključivale municiju, minobacačke granate, puške i rakete”, rekao je Mack.
U peticiji se također ukazuje na reference u Mladićevim dnevnicima, čiji se dijelovi pojavljuju u presudi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u slučaju bivšeg načelnika jugoslavenske vojske Momčila Perišića.
Prema materijalu navedenom u toj presudi, Mladić je pisao o očiglednoj izraelskoj ponudi saradnje protiv “ekstremnog islama”, a bivši ministar odbrane bosanskih Srba Dušan Kovačević je svjedočio da ga je izraelska obavještajna agencija Mossad kontaktirala oko marta 1995. godine, navodno u vezi s predloženom obukom u Grčkoj i oružjem za grupu boraca.
Prema presudi, Mladić je u svom dnevniku napisao: “Iz Izraela – nude zajedničku borbu protiv ekstremnog islama – nude obuku naših ljudi u Grčkoj o svom trošku. Nude nam specijalno oružje za 500 ljudi – snajperiste besplatno – kažu da je došlo u Bihać, ne znam da li je dato Srbiji [sic].”
Mack je rekao da je sudski nalog odbacio dokaze, tvrdeći da nije poznato da li je sugestija iz dnevnika zaista provedena.
Širi obrazac tajnosti
Za Macka, pitanja koja pokreću zapečaćeni izraelski dosjei o ratu u Bosni dio su šireg obrasca u kojem su izraelski sudovi i državne institucije pružali otpor javnoj kontroli izvoza obrambene opreme vladama optuženim za teške zloupotrebe.
Istakao je svoj prethodni pravni pokušaj s Auronom da dobije dokumente o navodnom izraelskom izvozu oružja u Ruandu tokom genocida nad Tutsijima 1994. godine. Vrhovni sud Izraela je također odbio objavljivati informacije u tom slučaju, presudivši da javni interes za objavljivanje informacija ne nadmašuje potencijalnu štetu po nacionalnu sigurnost i vanjske odnose.
„Možete to vidjeti i na drugim mjestima“, rekao je Mack za The New Arab . „Imao sam proceduru u vezi s genocidom u Ruandi, gdje vlada Ruande nije htjela otvoriti vlastite arhive, a Izrael, koji je i sam nastavio biti uključen u represiju i zločine, nije imao interesa da otvori te arhive.“
Mack je tvrdio da ovo odražava širu slabost u međunarodnim mehanizmima odgovornosti: istrage se često koncentriraju na direktne počinitelje, dok se uloga stranih vlada, dobavljača oružja i posrednika ne ispituje dovoljno.
„Ovo je strukturni problem kada govorimo o međunarodnoj pravdi, gdje bismo trebali razgovarati i o dobavljačima oružja i stranim akterima koji su uključeni u sukob – ne samo o onima koji su direktno uključeni u krivična djela“, rekao je.
Kao još jedan primjer naveo je Čad. Nakon što su Izrael i Čad obnovili diplomatske odnose 2019. godine, dvije zemlje su najavile saradnju u oblastima koje uključuju sigurnost. Izraelske i međunarodne grupe za ljudska prava potom su izrazile zabrinutost zbog nedostatka transparentnosti u vezi s mogućom vojnom ili sigurnosnom pomoći autoritarnoj vladi predsjednika Idrissa Débyja, upozoravajući da bi takva pomoć mogla biti korištena protiv političkih protivnika, aktivista i drugih kritičara.
Za Macka, kontinuirana tajnost oko Bosne ne može se tretirati isključivo kao historijsko pitanje. Rekao je da dokazi podneseni u slučaju ukazuju na to da izraelske vojne akcije nisu bile obeshrabrene rastućim međunarodnim negodovanjem.
„Nakon što se genocid dogodio, i dalje su postojali dokazi da su pošiljke nastavljene“, rekao je. „Dakle, naš zaključak je bio da je Izrael poslovao kao i obično tokom ratnih godina, a također i prije i poslije masakra u Srebrenici koji je prepoznat kao genocid.“
Mladić je osuđen za genocid za ubistva u Srebrenici 1995. godine, u kojima su snage bosanskih Srba ubile više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka nakon pada zaštićene zone koju su proglasile UN. Također je osuđen za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, uključujući teror i nezakonite napade na civile tokom opsade Sarajeva.
Mack je naglasio da neuspjeh pravnog pokušaja nije okončao javnu diskusiju o ulozi Izraela tokom rata u Bosni.
„Uprkos neuspjehu pravnog slučaja, mislim da je dobro to što je i u Izraelu i izvan njega postalo općepoznato o učešću Izraela u ratu“, rekao je. „Dakle, čak i ako izraelska vlada pokušava sakriti informacije u arhivi, ne može ušutkati javnost.“
Rekao je da je njegov rad kojim je problematizirao izraelski izvoz oružja i sigurnosne veze u više zemalja imao za cilj da pokaže ono što on vidi kao kontinuiranu državnu praksu, a ne kao skup izolovanih epizoda.
“Ono što pokušavam učiniti jeste da iznesem što više slučajeva izraelske umiješanosti širom svijeta kako bi izraelska javnost mogla vidjeti da ne govorimo o jedinstvenim okolnostima ili incidentima, već da je to obrazac ponašanja svih izraelskih vlada”, rekao je Mack.
Mack je tu procjenu povezao s nedostatkom odgovornosti za izraelski genocid u Gazi.
“Nema nikakve odgovornosti za ono što se dešava”, rekao je. “Ali mislim da je to predvidljivo s obzirom na to da nema pravde i nikakve odgovornosti za ono što Izrael i izraelske sigurnosne snage rade Palestincima. Stoga mislim da je logično da nećemo vidjeti odgovornost za ono što Izraelci rade u drugim zemljama.”
