Home » Nebeski skakač: Dražen Dalipagić – Prajo iz Mostara
SPORT ŽIVOT

Nebeski skakač: Dražen Dalipagić – Prajo iz Mostara

Historija Dražena Dalipagića nije tipična, u kojoj veliki mladi talenat ima briljantnu juniorsku karijeru, a kasnije eksplodira kao senior i ispunjava sva očekivanja.

Jednostavno, Dalipagić je uvijek bio senior jer u godinama kada su Krešimir Ćosić, Dragan Kićanović, Zoran Slavnić, Mirza Delibašić i ostali eksplodirali u košarci i prije nego što im se pridružio i formirao veliku reprezentaciju Jugoslavije, Dalipagić je igrao… fudbal. Njegov nadimak upravo potiče iz njegovih fudbalskih dana. Centralni defanzivac FK Velež Mostar zvao se Prajo – a iz nekog razloga i Dalipagić je uzeo to ime, koje će u Beogradu kasnije postati Praja.

Dalipagić, koji je rođen 27. novembra 1951. godine u Mostaru, Bosna i Hercegovina, u košarku je došao slučajno. No, s talentom za sve sportove s loptom, ubrzo je postao najbolji igrač Lokomotive, lokalnog tima iz Mostara. Talenat ga je odveo u reprezentaciju Bosne i Hercegovine, sa kojom je na turniru u Zvorniku, u svojoj zemlji, uništio Srbiju pred Rankom Žeravicom, tada selektorom Jugoslavije i budućim trenerom Partizana od 1972. godine. Ono što je Žeravica vidio u Dalipagiću bilo je već poznato među jugoslovenskim skautima. Svi su htjeli da ga potpišu. Jugoplastika je u toj trci povela, a mladi igrač je čak dobio i nešto avansa od posla. Ali Partizan je izdržao. Na kraju sezone 1970-71 Partizan se spustio u drugu ligu, ali se zahvaljujući promjeni sistema takmičenja tim vratiou prvu ligu za početak sljedeće jer se druga liga igrala do kraja ljeta. Đorđe Čolović, pametan čovek Partizana, ubijedio je Dalipagića da otputuje u Beograd govoreći mu o velikim planovima kluba da izgradi sjajan tim sa Žeravicom na klupi. Dalipagić bi prihvatio samo jedan uslov: da se Partizan vrati u prvu ligu. Kada je Partizan ispunio svoju stranu dogovora, to je učinio i Dalipagić, iako je kršenje ugovora sa Jugoplastikom koštalo igrača šestomjesečne suspenzije iz bosanskohercegovačkog saveza.

Na gostovanju Zadru je debitirao sa samo 3 koša. Ali u debiju pred svojim navijačima, protiv Lokomotive Zagreb (buduća Cibona), postigao je 21. To je bio početak blistave karijere koja će se završiti u Crvenoj zvezdi u sezoni 1990-91 sa legendarnom Prajom u 39 godina starosti.

Šut i skok

Praja nije bio talentovan kao Ćosić, maštovit kao Kićanović, elegantan kao Delibašić ili pametan na terenu kao Slavnić. Ali imao je dvije stvari koje su ga pretvorile u jednog od najboljih strijelaca svih vremena. Mogao je pucati i ponovo uhvatiti loptu. Ili skočiti i pucati. Dva neodvojiva elementa. Skočio bi da zgrabi loptu, skočio bi da šuta, posebno iz kornera, svog omiljenog mjesta. Možemo dodati i treći element koji se odnosi na skokove: zakucavanja. Njegovi su bili spektakularni, kombinacija snage, brzine, samopouzdanja i, takođe, odličnog razumijevanja sa Draganom Kićanovićem, koji je davao specijalne asistencije da bi olakšao Prajinu alej-up igru. Beogradska štampa prozvala ga je „Nebeski skakač“.

Poslije Olimpijskih igara 1972. u Minhenu, Žeravica je napustio reprezentaciju da bi izgradio veliki Partizan. Dalipagić je bio prvi dio slagalice. Kićanović se 1973. pridružio timu, i  jedan od najboljih ikad jugoslovenskih košarkaških dvojaca je rođen.

Nasljednik Žeravice na klupi reprezentacije bio je Mirko Novosel, njegov pomoćnik. Za Eurobasket 1973. u Barseloni. Novosel je pokrenuo revoluciju: osim veterana poput Ćosića, Rata Tvrdića, Damira Solmana, Vinka Jelovca i Nikole Plećaša, pozvao je spremne Dalipagića, Kićanovića, Željka Jerkova, Dragana Ivkovića, Zorana Marovića i već iskusnog Slavnića sa 24 godine na kojeg Žeravica nije računao.

Ishod je bio spektakularan: prva zlatna medalja Jugoslavije na Eurobasketu i početak ere koja će vrhunac imati zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. Jezgro ove briljantne ekipe činili su Ćosić (1948), Slavnić (1949), Dalipagić (1951) i Kićanović (1953). Kao što se vidi, nisu bili iz iste generacije, ali su se povezivali na terenu. Igrali su na četiri različite pozicije i trebao im je samo peti čovjek da formiraju nezaustavljivu startnu petorku. Obično je peti čovjek bio centar Željko Jerkov.

Vlasnik 12 medalja

Prilikom raspodjele uloga, Praja je uvijek imao najtežu: postići što više. Počeo je u Barseloni 1973. sa prosjekom od 8 poena po utakmici. U Beogradu 1975. imao je 12.1. Zatim su došli Montreal 1976 (18,2 poena), Belgija 1977 (19,8), Manila 1978 (22,4) i Torino 1979 (14,0), Moskva 1980 (24,4), Prag 1981 (17,0), Kolumbija 1982 (1382 (18,18). ), Los Anđeles 1984. (21.9) i Madrid 1986. (16.2). Tokom 13 godina provedenih u reprezentaciji, na tri velika takmičenja – Eurobasketu, Svjetskom kupu i Olimpijskim igrama – osvojio je 12 medalja:

5 zlata, 3 srebra i 4 bronze. Odigrao je 246 utakmica i postigao 3.700 poena, 400 više od drugog po redu Kićanovića i 520 više od trećeg strijelca Ćosića. Samo Ćosić, sa 14, ima više medalja od Dalipagića. Njegov najbolji rezultat za reprezentaciju bio je 46 poena protiv Rumunije 1976. godine, što je druga najbolja učinak ikada u timu, nadmašen samo s 47 poena Dražena Petrovića protiv Holandije 1986. godine.

Za 10 godina u Partizanu, Dalipagić je odigrao ukupno 305 utakmica, postigao 8.278 poena (27,1 po utakmici) i osvojio dvije državne lige, jedan domaći kup i jedan Kup Koraća, 1976. godine. Igrao je i u Italiji za Veneciju, Udine i Verona, ukupno 241 utakmica sa 7.993 poena i 47,1% šuta za tri poena. Tri puta je bio najbolji strijelac Italije, sa prosjekom od 30,8, 36,5 i 36,3 poena po utakmici. 25. januara 1987. igrajući za Veneziju protiv Virtus Bologne (107-102) postigao je… 70 poena! U Veneciji, u drugoj ligi, njegov prosjek za sezonu 1981-82 bio je… 42,9 poena! U sezoni 1982-83 igrao je za Real Madrid, ali samo u Euroligi. U tom timu upoznao je svog zemljaka Bosanaca Mirzu Delibašića.

Sa 39 godina, Dalipagić je prihvatio poziv svog velikog prijatelja Moke Slavnića, trenera Crvene zvezde, za sezonu 1990-91 i nije razočarao. Postigao je 321 poen, a preciznost za tri poena bila je 38%. Uvaženi igrači koji su te sezone postigli više od njega su: Arian Komazec iz Zadra najbolji je strijelac (645), drugi Žarko Paspalj iz Partizana (576), treći Toni Kukoč (438). Najbolji strijelci iz centra bili su Željko Obradović iz Partizana (58,5%) i Velimir Perasović iz Jugoplastike (50%).

Dalipagić je mogao biti prvi Evropljanin u NBA ligi. Nakon Olimpijskih igara u Montrealu 1976. godine, gdje je Jugoslavija izgubila finale od SAD-a, Boston Seltiksi su nazvali Praju. Proveo je dvije sedmice u njihovom ljetnom kampu i uvjerio sve. Ali potpisivanje za NBA tim značilo bi gubitak statusa “amatera”, što bi ga lišilo igranja sa Jugoslavijom u FIBA ​​takmičenju.

Bila je to prevelika žrtva za takvog patriotskog igrača. Mislim da bi, zbog svog stila igre, njegove fizičke snage, njegove sposobnosti za postizanje golova i skokova, bez sumnje mogao igrati u NBA ligi. Evropski pioniri (Sarunas Marciulionis, Vlade Divac, Aleksandar Volkov, Dražen Petrović) su desetak godina kasnije potvrdili evropski potencijal. Njegova veličina je prepoznata kada je Dalipagić 10. septembra 2004. primljen u Naismith memorijalnu košarkašku kuću slavnih. FIBA ​​je isto učinila 12. septembra 2007. godine.

Uostalom, tri puta je proglašen za igrača godine Evrope – 1977., 1978. i 1980. godine!

Nakon sjajne igračke karijere, Praja je nekoliko godina trenirao italijansku Goriciju, a zatim je bio sportski direktor nekih skromnih beogradskih timova. U posljednje vrijeme živio je daleko od košarke. Njegov sin Davorin je krenuo njegovim stopama i bio profesionalac u Portugalu, Italiji, na Kipru, a čak je kratko igrao i za Partizan. Ali težina njegovog imena bila je prevelika uprkos tome što je bio dobar igrač, navodi se u publikaciji 101 Greats of European Basketball.

 

-Dražen Dalipagić, preminuo je 25. januara 2025. u Beogradu.