– Benjamin Netanyahu raširio je kartu Bliskog istoka po stolu s kojeg je kapala krv, dijeleći zemlje, crtajući granice i raspoređujući stanovništvo kako mu se prohtije. Oduvijek je bio opsjednut vizijom sebe kao “kralja Izraela”, što ga, po njegovom mišljenju, označava kao zakonitog nasljednika cijelog regiona – nasljedstva koje su dale planine historijskih laži, natopljene zabludama i mitovima religijskog cionizma.
Netanyahu ne kontrolira Bliski istok samo geografski i demografski; on je sada zadužen i za raspodjelu bogatih prirodnih resursa regije; dodjeljuje plinske ugovore onima s kojima je zadovoljan i koje smatra dostojnima njegovog pokroviteljstva, dok istovremeno dodjeljuje administrativne uloge onima koje smatra prikladnima za upravljanje zemljištem koje namjerava okupirati.
On samouvjereno najavljuje da će osloboditi Gazu od Hamasa i da će njena uprava biti povjerena onim arapskim državama koje ne predstavljaju prijetnju Izraelu. Zatim slijedi objava najvećeg sporazuma o izvozu plina u historiji Izraela (35 milijardi dolara), potpisanog između Tel Aviva i Kaira. Odmah nakon potpisivanja, stručnjaci egipatskih zvaničnih medija počeli su kritikovati i napadati palestinski otpor, proglašavajući ga odgovornim za uništenje Gaze, masovno ubistvo njenog stanovništva i njihovo etničko čišćenje.
Zatim, suludi plafon arapsko-cionističkog ludila raste još više, a frakcije otpora se iznenada prikazuju kao strani i tuđi entiteti i Palestini i regiji. Ova sumanuta pomama pro-izraelske propagande poklapa se s bučnim slavljima kojima se hvali uspjeh egipatske vlade u osiguravanju plinskog sporazuma, koji će očigledno donijeti blagostanje, prosperitet i rast Egiptu.
Čini se da su se arapski režimi pokorili Netanyahuovim zabludama, lažima i mitovima, te kao da je on pretvoren u “pravog i autentičnog gospodara” Bliskog istoka, dok su svi ostali novopečene kreacije i imitacije; pridošlice u regiju.
Ako to nije slučaj, koje je onda racionalno objašnjenje za egipatski karneval radosti zbog produbljivanja saradnje s okupacijom u oblasti energetike?
Štaviše, koja je logika koja tjera libanske zvaničnike da, s osmijehom i dobrovoljno, dok hvale vlastiti uspjeh, stave svoj vrat u ruke američke administracije, čija orijentacija i ciljevi izgledaju još više cionistički od izraelskih?
Šta je to natjeralo tu zemlju otpora, koja se nekada zvala “Liban – Zemlja dostojanstva”, da prihvati američki prijedlog kao da je to sveto pismo koje je tek sišlo s neba i da proglasi da je otpor porok i grijeh, da će podizanje oružja u lice neprijatelja donijeti propast zemlji i da nema drugog izbora nego izvršiti svako Netanyahuovo naređenje i želju kako bi Liban mogao živjeti pod okriljem izraelskog Bliskog istoka?
Šta bi moglo opravdati šutnju Sirije pred svakodnevnim kršenjem njenog suvereniteta od strane Izraela, kao i aneksijom još više njene teritorije uz okupiranu Golansku visoravan, uz njene tvrdnje da je čuvar i zaštitnik Suveide i njenog naroda?
Nadalje, šta objašnjava raskošno ulaganje ogromnih sredstava od strane zaljevskih država u Trumpovu administraciju – koja je povezana sa cionističkom okupacijom pupčanom vrpcom koja čini dva entiteta nedjeljivim – dok se narod Gaze namjerno izgladnjuje do smrti?
Šta je to što egipatske zvanične i medijske krugove navodi da bacanje pomoći iz zraka – po Netanyahuovom naređenju i uz njegovu dozvolu – na palestinske glave, vidi kao vojnu i političku pobjedu koja potvrđuje vodeću poziciju Egipta u borbi za palestinsku stvar? I kakva je to kalkulacija koja smatra prolaz nekoliko kamiona preko prelaza Karem Abu Salem – koji Izrael apsolutno kontroliše – herojskim činom, dok je egipatsko-palestinski prelaz Rafah efektivno zabranjen egipatskim vlastima od strane Izraela?
Očigledno je da je došlo do potpune arapske predaje pred fazom u koju ulazimo. Ja bih to nazvao fazom “cijepanja mapa, brisanja granica i ukidanja granica”, na način koji je zamislio Šimon Peres prije više od četvrt vijeka, kada je nacrtao mapu Novog Bliskog istoka, nakon Camp Davida (1978), a zatim Osla (1993).
To je bila vizija koju je iznio u svojoj najpoznatijoj knjizi, Novi Bliski istok , u kojoj je razmišljao o neizbježnosti jednog zajedničkog projekta u kojem bi učestvovali Izrael i arapske države, pozivajući regiju da se oslobodi okova historije i geografije i da se pridruži cionističkoj viziji za regiju.
Ko je mogao zamisliti da Peresovi snovi iz prošlosti neće biti dovoljni da utaže glad novog Izraela nakon četvrt vijeka – i da će ono što će Netanyahu postići na terenu nadmašiti najgore noćne more arapskih naroda i ići dalje od prvih cionističkih snova?
Došli smo do trenutka u kojem Mustafa Al-Fiqi (bivši sekretar Hosnija Mubaraka i sadašnji saradnik Abdela Fattaha el-Sisija) može, bez treptanja, u prvim mjesecima cionističke agresije na Gazu reći: “Ne želimo da išta poremeti mir u regiji i suživot s Izraelom”, a zatim u televizijskom intervjuu dodati: “Potrebne su generacije da tabui nestanu, i ako Bog da, vaši unuci će se nositi s izraelskim unucima u ljubavi i harmoniji na drugačijem Bliskom istoku… ako Bog da”.
Autor: Wael Kandil, The New Arab
