‘Nigdje toliko duše kao u Bosni’ – Stefan Simić

Mladi srbijanski pisac o Bosni i našim ljudima…

Nigdje ali nigdje nisam sretao duševnije ljude nego u Bosni
Nekad kada ih čujem samo kako pričaju, duša mi se cijepa i plače
Od topline i miline
Svega onoga što su živjeli i prošli, a nisu odustali

Toliko nevinosti, čistote, nježnosti

Nisu svi takvi, naravno ali pojedini
Na ranu da ih staviš
I da bol odmah prođe

Život ih nije štedio ali ih nije ni porazio
Ostali su tragovi
Ali je to dušu učinilo beskrajnom

Šta je sve pokušavalo da ih rastavi, i dalje su zajedno
I sve te silne muke, samo su ih učinile još boljim, jačim

Da se nekad postidim pred njima
Kada shvatim koliko su veliki, a da toga nisu ni svjesni

Sjećam se razgovora sa jednom dragom ženom, majkom mog prijatelja
Iako nije pjesnik
Svaka njena riječ je čista poezija, ispunjena posebnom emocijom

Dok govori o sinu, mački, životu
Okean duše poteče iz nje

Da ne znaš da li da se smiješ od miline, ili da plačeš
Koliko toga dobrog isijava iz nje

Kao anđeo
A nije ni svjesna da je anđeo

Kako da ne voliš takve ljude
Koji imaju saosjećanja za sve
Nježnost
Ljubav
Blagost

Da se topiš u njihovom društvu

Kada vidiš koliko brinu
Da li ti je toplo, da ne ostaneš gladan
Kada ti se toliko posvete, da im je stalo i do najmanjih detalja

Samo da budeš sretan i ispunjen
Da sve bude kako treba

Koliko sam samo sreo takvih ljudi u Bosni
Nakon kojih se dugo osjećam oplemenjeno, blaženo, spašeno
Kao pomilovan božijom rukom
Koja živi u tim ljudima, i čuva ih od svega

Da kakav god da dođem, odem od njih bolji
A kada god treba da se vratim, kao da se vraćam sebi

Ljudi koji za sve brinu, iako o njima malo ko brine

Ljudi koji za sve imaju vremena, iako za njih ima malo ko

Takvi su u duševnom smislu najveći
I toliko se osjećam pročišćeno u njihovom društvu
Da nema šta ne bih uradio, samo da osjete koju zahvalnost osjećam prema njima

Što su takvi

I što su isto to prepoznali u meni

Nema ništa uzvišenije od duševnosti

I veliko hvala Bosni, što je to zadržala
I mnogim ljudima
Koji su mi tako ogrijali srce, dušu, i podsjetili me šta znači biti čovjk

Da ću im zauvijek biti zahvalan na tome

Oni su moji heroji, prijatelji, braća, sestre
I to nešto iskonsko što sam prepoznao u njima
Vječito će me pratiti i vraćati vjeru u ljude

Čak i kada njih ne bude
Nastaviće da živi u meni

Njihova blagost, ljubav, saosjećanje
To nešto što ima ponajviše u Bosni

Što treba da se prenese na cijeli svijet

Zato toliko volim Bosnu
Zato što uvijek najviše ljubavi pronađem u njoj

A možda i sebe
Kakvog ne pronalazim na drugim mjestima

Zato je za mene Bosna svijet
I čitav svijet tamo živi
U njenoj duši