Prošlog mjeseca, u Zagrebu je održan provokativan koncert. Mnogi ljudi su salutirali Hitlerovim pozdravom. A premijer Andrej Plenković je bio na probi.
KOLUMNA. Richard Swartz je novinar i slobodni kolumnista na uredničkoj stranici švedskog lista Dagens Nyheter.
Ljeti je Hrvatska zauzeta brojanjem: prvo koliko turista u automobilima prelazi granicu, boravi u hotelima i koliko dugo, a zatim prihod od kojeg će zemlja morati živjeti do sljedeće sezone. Turizam je najveći izvor prihoda, iako niko – čak ni vlada u Zagrebu – ne zna koliko je novca zapravo u pitanju.
Hrvatska ima skoro 4 miliona stanovnika, vjerovatno čak i manje zbog smanjenja stope nataliteta i mladih, dobro obrazovanih ljudi koji emigriraju na rad u inostranstvu unutar EU. Emigracija ima dugu tradiciju u zemlji otprilike veličine Berlina sa svojih 3,7 miliona stanovnika.
Berlin je dobra usporedba.
Nijemci, sa nešto više od 23 miliona noćenja, potpuno dominiraju turističkom industrijom, daleko ispred Austrije (8 miliona). Njemačka je motor ogromne evropske turističke industrije, zemlja koja iz historijskih razloga nema svoja ljetna odmarališta, dok se do hrvatske obale brzo stiže porodičnim automobilom i gdje se njemački govori s Hrvatima koji su bili gastarbajteri na Zapadu. Ljudi se često vraćaju iz godine u godinu na istu adresu – ako ne, lako možete pronaći novog domaćina s natpisom „Zimmer frei“.
Tokom Drugog svjetskog rata, fašistička Hrvatska bila je brutalna vazalna država Hitlerove Njemačke. Sada su se Nijemci vratili: ovaj put bez oklopa, više zainteresirani za sunce, pješčane dine i morske plodove. Međutim, sve postaje skuplje: Jadransko more je privatna rivijera Nijemaca i svojim novcem daju ključni doprinos ekonomskoj stabilnosti te male zemlje, ali Jutarnji list upozorava da će se izvući od pohlepnih cijena nemilosrdne konkurencije na međunarodnom turističkom tržištu.
Inflacija tjera turiste iz hotela i restorana u kamp-kućice i samostalnu pripremu hrane, a riba s roštilja postaje pizza.
Zvanično, turizam čini oko 20 posto BDP-a zemlje. U stvarnosti, to je mnogo više: malo se razmatraju sporedne pojave poput restorana, trgovina prehrambenih proizvoda ili prijevoza, a posebno ne broj privatnih stanodavaca koji zadržavaju njemački novac. U glavnom gradu, Zagrebu, lako je pronaći porodice koje posjeduju ili su izgradile malu kuću na obali koju iznajmljuju i obezbjeđuju veliki dodatni prihod uz svoje poslove nastavnika ili ljekara: svi grickaju njemački kolač.
Turizam se može porediti samo sa raznim subvencijama EU, koje godišnje iznose nešto manje od 4-5 milijardi eura. U praksi, Njemačka i Brisel (čitaj: Njemačka) podržavaju zemlju; njen suverenitet sa zastavom i vojskom može izgledati kao iluzija. Premijer Andrej Plenković, sa iskustvom u Briselu, pristojan je, ali prilično nemoćan državnik koji se ne usuđuje da se uhvati u koštac sa sivom ekonomijom.
Svaki put kad pokuša, narod uspješno protestuje. Kao kad je pokušao uvesti učinkovit porezni sistem i dohvatiti skrivena primanja turističkih profitera. Uzalud. A bez poreza država je siromašna, a vlada postoji uglavnom samo na papiru.
Ali šta se dešava ako turisti ne dođu?
Industrija je u krizi širom svijeta. Inflacija tjera turiste iz hotela i restorana u kamp-kućice i samostalnu pripremu hrane, riba s roštilja postaje pizza. Lokalno stanovništvo ne može priuštiti boravak u primorskom ljetovalištu, okoliš se uništava, voda je pretopla ili je uništava cvjetanje algi.
Prošlog mjeseca, u Zagrebu je održan provokativan koncert. Umjetnik sebe naziva Thompson, po mitraljezu, i poziva publiku na fašističku hrvatsku verziju nacističkog “Heil Hitler!”. Gotovo 500.000 ulaznica prodato je u paraliziranom gradu s nešto više od dvostruko većom populacijom.
U drugim dijelovima Evrope, njegovi koncerti su već unaprijed zabranjeni: u Njemačkoj, Švicarskoj, Bosni, Sloveniji, čak i u hrvatskoj Istri. Publiku čine mladi ljudi iza slika fašističkog vođe iz Drugog svjetskog rata Ante Pavelića, koje podržava Katolička crkva patriotskim molitvama i blagoslovima sa pozornice.
Apolitična omladina?
Naivno ili pokušaj da pokaže da može jahati tigra?
Ali Thompsonove pjesme su sentimentalno nacionalističke, više za starije ljude u lokalnom pubu, ogorčene nostalgičnim revanšizmom. “Za domovinu…”, pjeva Thompson s pozornice, a stotine hiljada ispunjavaju “… spremni”. Mnogi izvode Hitlerov pozdrav, bolje nego što je to Elon Musk upravo uradio – šok za demokratsku i urbanu Hrvatsku, uvjerenu da se prošlost nikada neće vratiti u novom obliku. A vlada šuti. Ova masa, vjerovatno najveća u historiji zemlje, jednako je neupravljiva kao i utajivači poreza iz turističke industrije; i sam Plenković je bio sa svojom porodicom na Thompsonovoj probi: “samo jedna pjesma”.
Naivno ili pokušaj da pokaže da može jahati tigra?
Ne znamo.
Thompson se bavi onim s čime se njemački AfD ili Švedski demokrati ne bi usudili uhvatiti u koštac ni pincetom. Radi se o fanatičnom nacionalizmu ispod površine formalnog evropskog poretka koji, zastrašujuće, izgleda da se sastoji samo od stranog kapitala i nedostatka alternativa. Ali ovdje se manifestuje neprovjerena alternativa, opremljena simbolima prošlog fašizma.
Svuda oko Hrvatske, stvari izgledaju mračno: orbanizovana Mađarska, diktatorska Srbija, disfunkcionalna Bosna, Kosovo ili Makedonija, Austrija kojoj je desničarski ekstremista Herbert Kickl na vratima. Ali veliki gradovi jugoistočne Evrope se uzdržavaju – u Budimpešti je ovog ljeta veliki festival ponosa prkosio Viktoru Orbanu, a od novembra stanovnici Beograda gotovo svakodnevno protestuju protiv autoritarnog Aleksandra Vučića.
Zagreb sada ide u potpuno suprotnom smjeru.
