Bacanjem ruža niz liticu na mjestu masovnog strijeljanja članovi porodica žrtava, bivši logoraši, predstavnici vlasti i brojni građani u četvrtak su na lokaciji Korićanskih stijena, na planini Vlašić, obilježili 33. godišnjicu masovnog streljanja 224 logoraša koji su prethodno dovedeni na lokalitet egzekucije, pod izgovorom odlaska na razmjenu.
Članovi porodica ubijenih, bivši logoraši, brojni građani, predstavnici i članovi udruženja žrtava, bacanjem ruža niz stijenu u ponor dubine 300 metara, prisjetili su se strijeljanih logoraša, na mjestu gdje su ubijeni nakon što im je naređeno da se poredaju duž ivice puta prema litici i kleknu. Potom su uslijedili pucnji koji su trajali, prema svjedočenjima učesnika, zločinaca, više od 15 minuta.
Predsjednik Saveza logoraša u Bosni i Hercegovini Seid Omerović rekao je da su logoraši na Korićanskim stijenama ubijeni trostrukom egzekucijom.
– Trostruka egzekucija nad 224 logoraša prvo je podrazumjevala pucanje u leđa osoba poredanih uz samu provaliju, zatim njihov pad niz Korićanske stijene, a na kraju rafale i bacanje bombi na ubijene, da bi se i na taj način uništila bilo kakva mogućnost preživljavanja. I pored svega toga, nekoliko logoraša je ipak preživjelo i bivalo svjedocima monstruoznih egzekucija na Korićanskim stijenama te su dali ogroman doprinos u procesima protiv zločinaca na sudovima u Hagu i Sudu Bosne i Hercegovine. Ukupno 10 pripadnika policije je, zbog masakra na Korićanima, osuđeno na sudovima na skoro 200 godina robije, dok je tadašnji predsjednik Kriznog štaba Opštine Prijedor Milomir Stakić osuđen na 40 godina zatvora za ratne zločine na prijedorskom području a, između ostalog, i za zločin na Korićanima – naveo je u saopćenju.
Istakao je da je i zločin nad ponorom Korićanskih stijena počinjen radi ostvarenja projekta etnički čistih područja, “područja samo za odabrane narode koji u svojoj filozofiji smatraju da vrijede više od ostalih već samim svojim postojanjem”.
– U psihologiji ovaj poremećaj je definisan kao fašizam te, nažalost, opstaje do današnjih dana. Prepoznajemo ga posljednjih godina, ne samo u našoj regiji nego i na brojnim drugim destinacijama u Evropi i svijetu – naveo je.
Zločin iz augusta 1992.
Na lokaciji Korićanskih stijena, na planini Vlašić, u augustu 1992. godine strijeljana su 224 logoraša, koji su prethodno dovedeni na lokalitet egzekucije, pod izgovorom odlaska na razmjenu.
Na tri mikrolokacije na Korićanskim stijenama pronađeni su posmrtni ostaci 182 Bošnjaka i Hrvata s područja opština Prijedor i Kotor-Varoš. U ovoj grobnici pronađeni su posmrtni ostaci 177 Bošnjaka i pet Hrvata. Još se traga za svim skeletnim ostacima, jer su tijela ubijenih logoraša prebačena i zakopana na drugim lokalitetima.
Prijedorske Bošnjake, prethodno zatvorene u tamošnjim koncentracionim logorima, pod izgovorom razmjene, na Korićanskim stijenama postrojili su pripadnici interventnog voda tadašnje policije RS-a iz Prijedora. Naredivši im da kleknu, pucali su im u leđa nakon čega su njihova tijela padala u ponor dubok više od 300 metara.
Presude za Korićanske stijene
Za zločin na Korićanskim stijenama zatvorske kazne je dobilo 11 osuđenih, u trajanju od ukupno 200 godina.
Za zločine pred MKSJ i Sudom BiH osuđeni su Darko Mrđa na 17, Damir Ivanković na 14, Gordan Đurić na osam, Ljubiša Četić na 13, Zoran Babić na 22, Milorad Škrbić na 21, Dušan Janković na 21, Željko Stojnić na 15, Saša Zečević na 23, Marinko Lepoja na 23 i Radoslav Knežević na 23 godine zatvora.
Smrt na Vlašiću: Zločin na Korićanskim stijenama (Piše: Hikmet Karčić)
Dana 21. augusta 1992. godine, na lokalitetu Korićanskih stijena na Vlašiću, počinjen je jedan od najmasovnijih zločina nad civilima u Bosni i Hercegovini. Više od 200 muškaraca, uglavnom Bošnjaka iz Prijedora, izvedeno je iz autobusa pod izgovorom razmjene zarobljenika. Na rubu ambisa postrojeni su u grupama, rečeno im je da kleknu “kao da se mole Bogu” i streljani su.
Nekolicina je pokušala spasiti život skokom u provaliju. Mali broj je uspio preživjeti i kasnije svjedočiti o onome što se dogodilo. Mnogi drugi, ranjeni i onesposobljeni padom, bili su naknadno ubijeni. Preživjeli su posvjedočili da su nakon pucnjave i pada u bezdan, vojnici i pripadnici policijskih formacija silazili do tijela, tražili one koji daju znakove života i likvidirali ih.
Tijela ubijenih nisu ostavljena u miru. Najprije su opljačkana: vojnici, a potom i lokalni mještani iz obližnjih srpskih sela, dolazili su i uzimali vrijedne predmete i odjeću. Nakon toga, prema svjedočenjima i kasnijim istraživanjima, vojnici su pokušali prikriti tragove zločina: tijela su posipali kiselinom kako bi ubrzali raspadanje, a zatim su preostale ostatke sakupljali na jednu gomilu i prekrivali eksplozivom, stvarajući improvizovanu “kamenu grobnicu”.
Zločin na Korićanskim stijenama sudski je dokazan. Pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY), pripadnik prijedorskog Interventnog voda Darko Mrđa priznao je učešće i osuđen je na 17 godina zatvora. Domaći sudovi u Bosni i Hercegovini donijeli su i druge presude protiv učesnika. Sudski procesi jasno su potvrdili da se radilo o sistematskom ubistvu nenaoružanih civila.
Ipak, pored pravnih procesa, ostaje pitanje društvenog odnosa prema ovom zločinu. Korićanske stijene su i danas bez adekvatnog spomen-obilježja, a komemoracije koje svake godine organizuju porodice žrtava ostaju glavni način očuvanja sjećanja. Obilježavanje uključuje bacanje ruža u provaliju; simboličan čin kojim se podsjeća da su na tom mjestu životi nasilno prekinuti i da su počinjena ne samo ubistva već i pokušaj brisanja tragova.
Ovaj zločin pokazuje nekoliko ključnih dimenzija agresije na Bosnu i Hercegovinu: plansko uklanjanje civila, brutalnu metodu masovnog pogubljenja, pokušaj potpunog uništavanja identiteta i postojanja žrtava; od ubistva, preko pljačke, do namjernog skrnavljenja i prikrivanja tijela. Korićanske stijene stoga su i primjer sistematskog pokušaja da se izbriše trag zločina.
Uloga svjedoka i preživjelih ostaje presudna; zahvaljujući njihovim iskazima, činjenice su postale dio sudskih presuda i historijskog zapisa. No, sjećanje i učenje o Korićanskim stijenama ne može se svesti samo na sudske spise. Potrebna je institucionalna memorijalizacija, jasna edukacija i javno priznanje. Bez toga, postoji opasnost da se zločin relativizira, a žrtve ponovo gurnu u zaborav.
(Preporod.info/MiruhBosne)
