Politička historija Bosne i Hercegovine u poslijeratnom razdoblju obilježena je nizom pokušaja stvaranja širokih koalicija koje su, barem na papiru, imale za cilj stabilizaciju države, borbu protiv korupcije i promicanje demokratskih vrijednosti.
Međutim, tri ključne alijanse – Demokratska alijansa iz ranih 2000-ih, koalicija iz razdoblja 2010.–2014., te Trojka formirana pred izbore 2022. – pokazale su se kao neuspješni projekti koji su, umjesto napretka, donijeli političku nestabilnost, korupcijske skandale i društvene tenzije.
Zajednički imenitelj ovih saveza je Socijaldemokratska partija (SDP), koja je, unatoč svojoj fasadi multikulturalizma i demokratskih ideala, često djelovala kao centralizirana, autoritarna snaga pod vodstvom dugogodišnjih lidera Zlatka Lagumdžije i Nermina Nikšića. Ova analiza istražuje kako su ove alijanse, uz podršku američke administracije, ne samo propale u ostvarenju svojih ciljeva, već i dovele Bosnu i Hercegovinu na rub krize, te zašto je kraj SDP-a i njegovog naslijeđa nužan korak za budućnost zemlje.
Demokratska alijansa (ranih 2000-ih): Obećanja koja su postala progon
Formiranje Demokratske alijanse početkom 2000-ih, pod vodstvom SDP-a, uz uključivanje manjih stranaka, te SDS-a, PDP-a iz Republike Srpske i HDZ-a, najavljivano je kao šansa za borbu protiv korupcije i jačanje državnih institucija. Međutim, ono što je započelo kao ambiciozan projekt brzo se pretvorilo u politički alat za obračun s neistomišljenicima. Umjesto fokusiranja na sistemske reforme, koalicija je targetirala političke protivnike, često na temelju ideoloških razlika, što je produbilo podjele u ionako krhkom društvu. Ovaj period pokazao je da SDP, pod vodstvom Zlatka Lagumdžije, nije bio spreman ili sposoban ispuniti svoja obećanja, već je koristio savez kao platformu za konsolidaciju moći. Propust da se suoči s unutarnjim slabostima i korupcijom unutar vlastitih redova nagovijestio je buduće neuspjehe.
Koalicija 2010.–2014.: Tenzije, protesti i korupcija
Drugi pokušaj slične političke konstrukcije dogodio se između 2010. i 2014. godine, kada je nova koalicija, ponovno predvođena SDP-om, obećavala stabilnost i napredak. Umjesto toga, ovo razdoblje obilježile su kontroverzne odluke i zakoni koji su dodatno oslabili Bosnu i Hercegovinu. U tom periodu donesen je Zakon o prebivalištu koji je uveliko srozao politički utjecaj Bošnjaka u RS-u, jer je omogućio MUP-u RS-a progon bošnjačkih birača.
U tom periodu Vladu Federacije vodio je Nermin Nikšić, koji će nakon 14 godina autokratije Zlatka Lagumdžije, 2014. godine preuzeti SDP. No, Nikšićeva Vlada iste godine je proizvela najveće proteste u Federaciji BiH. Paljenje institucija, poput zgrade Predsjedništva u Sarajevu, simboliziralo je duboko nezadovoljstvo građana politikom koja je favorizirala elite umjesto rješavanja sistemskih problema poput siromaštva i nezaposlenosti. Optužbe za korupciju unutar koalicije, uključujući SDP, postale su sve glasnije, a nesposobnost vlasti da odgovori na prosvjede pokazala je koliko su ove alijanse bile odvojene od stvarnih potreba naroda.
SDP, sada pod vodstvom Nermina Nikšića, koji je preuzeo kormilo u prosincu 2014., nastavio je s politikom koja je više služila očuvanju vlasti nego društvenom napretku.
Trojka (2022.–danas): Reinkarnacija promašenih ideja
Politički projekt Trojka kreiran da od 2022. godine bude akter u državnoj i federalnoj vlasti, trebao je biti novi početak, ali se brzo pokazao kao puka reinkarnacija prethodnih alijansi. Opet predvođen SDP-om, uz podršku stranih faktora, ovaj savez doveo je zemlju u stanje koje mnogi opisuju kao predratno – političke tenzije eskalirale su, korupcijski skandali postali svakodnevica, a hapšenja političkih aktera dodatno obojila bojama poraza sarajevsku politiku.
Umjesto rješavanja ključnih pitanja poput ekonomskog oporavka ili pomirenja, Trojka se fokusirala na kratkoročne političke pobjede, često na štetu stabilnosti države. Ovaj treći neuspjeh jasno pokazuje uzorak: SDP-ove alijanse, unatoč podršci američke administracije, nisu sposobne donijeti dugoročnu korist Bosni i Hercegovini.
SDP: Lažna slika demokratije i diktatorsko naslijeđe
Srž problema, po svemu čemu svjedočimo u proteklih 20 i kusur godina, leži u samom SDP-u, stranci koja se predstavlja kao nositelj demokratskih i multikulturalnih vrijednosti, ali čije djelovanje otkriva autoritarnu prirodu. Od rata do danas, stranku su vodila dva čovjeka – Zlatko Lagumdžija (14 godina) i Nermin Nikšić (11 godina) – a izbori na kojima se pojavljuje samo jedan kandidat ukazuju na nedostatak unutarnje demokratije i centralizaciju moći.
Ova dugovječnost lidera, uz podršku stranih sila poput američke administracije, stvorila je sliku SDP-a kao “pouzdanog partnera” na međunarodnoj sceni, dok je u domaćem kontekstu stranka često optuživana za korupciju, nepotizam i politički progon. Njihovo naslijeđe – tri propale alijanse – ostavlja Bosnu i Hercegovinu u stanju stagnacije, s malim izgledima za napredak dok SDP zadržava ključnu ulogu u političkom životu.
Od alijanse do alijanse, Bosna i Hercegovina tone sve dublje u političku, ekonomsku i društvenu krizu. SDP, kao konstanta u svim tim projektima, pokazao se nesposobnim da ispuni svoja obećanja i donese stvarne promjene. Umjesto toga, stranka je postala simbol promašenih prilika, korupcije i stranog dirigiranja.
Da bi Bosna i Hercegovina dočekala šansu za neku bolju perspektivu, SDP i njegovo naslijeđe moraju otići u historiju. To ne znači samo kraj jedne stranke, već i kraj političkog modela koji favorizira elite i strane interese nad dobrobiti građana. Vrijeme je za novi pristup, oslobođen tereta komunističkog i diktatorskog naslijeđa, ali i neuspjelih alijansi kako bi se Bosni i Hercegovini pružila prilika za istinski oporavak i razvoj.
SDP živi od 90 posto jednonacionalne biračke baze Bošnjaka, pa je njena maska multikulturalnosti postala mač koji uz pomoć američke i europske diplomacije kontinuirano oružje u rukama državnih neprijatelja, piše NAP.
