Genocid cvjeta kada svijet skreće pogled, a historija se ponavlja pred nama.
Damir Mitrić i Jill Klein za AJ
Kada spriječimo ili okončamo genocid, odajemo počast žrtvama prošlih genocida i time čuvamo sjećanje na njih. Postavljamo jasnu granicu između razumnog ljudskog ponašanja i naše sposobnosti da nanesemo nezamislivo nasilje drugima. Time pomažemo u osiguravanju da se patnja iz prošlosti ne ponovi.
Zato je bolno za preživjele genocida, i one koji su naslijedili traumu od svojih roditelja i baka i djedova, da svjedoče zločinima koje Država Izrael trenutno čini nad palestinskim stanovništvom. Naravno, čovjek tuguje za desetinama hiljada nevinih ljudi, uključujući djecu, pobijenih u Gazi. Ali čovjek se također osjeća izdanim, jer ponavljanje genocidnog nasilja još jednom obeščašćuje uspomene na voljene osobe koje su davno izgubljene.
Ovu kolumnu pišemo zajedno jer užasi genocida i dalje odjekuju u nama svaki dan: Jillin otac, Gene, bio je zatvorenik u Auschwitzu 1944. godine u dobi od 16 godina, a Damir je bio dijete u Bosni tokom genocida i etničkog čišćenja 1990-ih. Oboje smo izgubili desetine članova porodice, koji su nestali u plinskim komorama ili u višestrukim masovnim grobnicama.
Način na koji prolaznici svjedoče zločinima mijenjao se kroz generacije. Za Gene, to su bili ljudi u njenom rodnom gradu u Mađarskoj koji su prolazili dok su Jevreji bili zlostavljani, i nastavnici koji su stajali sa strane kada je mađarski nacista, pozvan da govori u njegovoj srednjoj školi, vikao da su Jevreji uzrok svih evropskih problema. Jedan od tih istih nastavnika pomogao je mađarskoj policiji da identifikuje Jevreje u gradu kako bi ih mogli deportovati. Drugi stanovnici grada posmatrali su kroz zavjese kako su Jevreji odvođeni.
U Bosni su 1992. godine seljani vidjeli mašineriju smrti na djelu dok su kopane masovne grobnice, osjećali smrad raspadajućih tijela i ništa nisu rekli. Komšije su virile kroz zavjese na svojim prozorima, ali su ostale nijeme. Evropa je 1.425 dana zaredom gledala opsadu Damirovog rodnog grada, Sarajeva, uživo na televiziji. Hiljadu i petsto djece je ubijeno. Petnaest hiljada djece je ranjeno. A 1995. godine, u Srebrenici, koja je proglašena “sigurnim područjem” pod zaštitom Ujedinjenih nacija, svijet je gledao kako je 8.000 muškaraca i dječaka odvojeno od svojih porodica pred vojnicima UN-a i sistematski ubijeno tokom vikenda.
Krajnju izdaju genocida ne čine samo oni koji ubijaju, već i oni koji skreću pogled. Genocid ne zahtijeva samo počinitelje, već i promatrače. Bosanski genocid se odvijao u večernjim vijestima, pa su promatrači u milionima postali globalni svjedoci.
Danas nam društvene mreže omogućavaju da čujemo i komuniciramo sa žrtvama dok se genocid dešava. Zamislite da je Gene mogao objavljivati bilo kome ko bi slušao o ropskom radu, obrocima gladi i svom strahu od dnevnih selekcija, gdje je svako mogao biti izabran da bude poslan u gasne komore. Ili da je desetogodišnji Damir mogao objavljivati o svom strahu od smrti u podrumu svoje stambene zgrade u Sarajevu, zastrašujućem zvuku koji minobacačka granata proizvodi pri udaru i koliko lahko bomba kida ljudsko meso i kosti.
Možda bismo mogli zamisliti i Damira kako ponovo objavljuje video koji je njegov dvanaestogodišnji rođak Ibrahim napravio, na kojem su njegovi roditelji i desetogodišnji brat Omer dok su bježali iz svog zapaljenog sela, samo da bi ih presreli Srbi u planinama južne Bosne. Video bi se naglo završio kada bi bili zarobljeni. Ibrahim i Omer su ubijeni sa svojom porodicom, a njihove kosti su još uvijek razbacane po odvojenim neoznačenim masovnim grobnicama.
Prije dvije godine, pomislili bismo da bi takve lične komunikacije, koje su primili milioni, okončale patnju. Pomislili bismo da je nedostatak vidljivosti, nedostatak lične povezanosti i nedostatak detalja o ljudskoj patnji ono što je omogućilo genocid – da se to i dalje može posmatrati sa strane.
Jesmo li imali previše vjere u čovječanstvo? Test je sada. Tokom Holokausta, bilo je ljudi koji su intervenirali da spase živote. Kada je Geneova porodica marširala kroz grad, vidio je drugog učitelja kako stoji u tuzi na svom trijemu, skidajući šešir u znak poštovanja. Nakon nekoliko mjeseci gladovanja u logoru za robovski rad, Gene je bio raspoređen da radi s njemačkim civilnim inženjerom koji ga je hranio hranom ukradenom iz SS trpezarije. Bosna nije bila drugačija. Dobri ljudi su činili hrabre stvari. Neki se nisu mogli natjerati da pogube svoje žrtve; spustili su oružje i otišli. Damirovu prijateljicu spasio je srpski komšija koji je rizikovao svoj život da prokrijumčari njenu porodicu iz ozloglašenog koncentracionog logora u istočnoj Bosni, gdje su mučeni 17 mjeseci. Decenijama kasnije, ova prijateljica je svojoj bebi dala ime po svom srpskom spasiocu.
Godine 2000, ubrzo nakon što je stigao u Australiju kao izbjeglica, Damir je šetao kampusom Univerziteta La Trobe, gdje je studirao. Nešto mu je privuklo pažnju među slojevima postera zalijepljenih za stub. Sporim iskopavanjem otkrio je riječi „Tišina je pristanak“ i poster iz 1993. godine, koji je pozivao na protest u Bourke ulici protiv ubijanja u Bosni. Ovaj ostatak aktivizma i otpora pokazao je Damiru da, dok se on i njegova porodica bore da ostanu živi, ljudi s druge strane svijeta pokušavaju pomoći.
Možda sedmični protesti u Melbourneu i širom svijeta u znak podrške Gazi šalju sličnu poruku solidarnosti. A sada je flotila Sumud na putu za Gazu da učini više od protesta, već i da interveniše. Možda neće uspjeti da dostave pomoć onima kojima je potrebna, ali hoće li drugi zauzeti njihovo mjesto? Hoćemo li formirati beskrajan red običnih ljudi spremnih da se žrtvuju kako bi se okončao genocid – ne više oni koji stoje po strani?
Nema zavjesa iza kojih se možemo sakriti. Žrtve su na našim ekranima, u našim domovima, mole nas da djelujemo. A izbor da djelujemo ili ne djelujemo leži na svima nama.
