Adna Madžarević je urednica u Informativnom programu Federalne televizije. Njezine rečenice su britke i jasne. No, osim što ima talent za analiziranje i komentar, ima i za arhivsko podsjećanje i ilustriranje događaja i izjava na koje u ovoj državi brzo zaboravimo. Ona nije. Milorad Dodik, predsjednik RS-a. Od buketa žutog cvijeća do političkog verbalnog sunovrata. – izvještava.
Nemoć, očaj, beznađe. Niz je sinonima koji se tako lako redaju kada pokušate opisati rastrojeno lice bez pravca kretanja, dezorijentisano u državi u kojoj je dobio sve, vremenu koje ide bez njega. Prebacite u politički kontekst pa razmislite. Kome je kraj blizu, ko nema gdje, koga nema ko spasiti? Milorad Dodik, političar je od kojeg su svi – osim onih koji imaju direktne koristi, digli ruke. Prvostepena presuda, budimo pošteni, najmanji mu je problem. Karijera na ljestvicama malverzacija, pranja novca, afera. Državno tužilaštvo, istina, nije reagovalo, a oni znaju zašto. Sankcije jasne: službeni položaj za višemilionske poslove. Za prvi milion se, svakako – po onoj narodnoj, ne pita.
“Izvini, ja sam predsjednik, je li ti neko rekao, jesi pročitao u novinama Milorad Dodik je predsjednik?” (2012)
Bez vlasti sve pada u vodu. Bez vlasti nema zaštićenih. Ako leđa nisu jaka, nema miliona, ima zatvorska ćelija. Pa se prijeti, ucjenjuje, moli. One koje je prije nekoliko dana pozivao na pregovore sada brutalno vrijeđa. Izvrće činjenice, kroji historiju. Posljednju izjavu u kojoj vrijeđa muslimane, pa tuđe mrtve majke nećemo puštati. Ne zaslažuju to gledatelji čuti, a i ne vrijedi. Podsjećamo na raniju. Otvorenje džamije Arnaudije u srcu Banje Luke:
“Svak’ ima pravo da bude svoj. Može da bude drukčiji, može da bude pripadnik jednog, drugog, petog naroda, ali ono što moramo svi zajedno da gradimo jeste mir.”
Ni u januaru ’98. godine muslimani – Bošnjaci – Dodiku nisu smetali. Na vlast je došao uz pomoć tenkova SFOR-a – miljenik Zapada, odobren glasovima Bošnjaka i Hrvata. Mnogih se ne sjećamo a pojedini bi vjerovatno glas povukli da mogu. Jer djela se pamte. Simpatije je Dodik stekao kao jedan od rijetkih opozicionih zastupnika koji se nije libio da digne glas protiv radikalista, SDS-a, Karadžića.
“Uvjeren sam da je Karadžić i ljudi oko njega koji su, zaista, učinili zločine i prouzrokovali stradanje svih naroda ovdje apsolutno trebaju da odgovaraju pred sudom i da ne mogu da budu nikakvi nacionalni ili neki epski heroji.” (2004)
Jer presude, nijedna, nije protiv naroda već pojedinaca. Pa ni Dodikova. Dok sada proklinje američke ambasadore, nisu mu smetali milioni američkih dolara podrške. Titular daška svježeg vjetra na Balkanu, žuto cvijeće kao simbol poštovanja i poruke budućnosti.
“Gospodinu visokom predstavniku obećavam da će sa mnom imati problema u smislu što ćemo htjeti brzo i efikasno rješenje.” (1998)
“Ja znam savršeno dobro šta je bilo, bio je genocid u Srebrenici, to je presudio sud u Hagu.” (2007)
“Moraju da daju odgovor na pitanje kako urediti Bosnu i Hercegovinu neopterećeni starim nacionalističkim konceptima vlasti koje su, prije svega, imale svoje mentore u Zagrebu i Beogradu.” (2003)
A u novoj eri Dodika, beogradskog mentorstva i štafeta nacionalističke retorike, s ruskim utjecajem. Više od 40 prijetnji referendumima otcjepljenja, zakoni koji se donose, ali ne primjenjuju. Privatizacija, uništena preduzeća, zadužena djeca i udobne fotelje kojih se niko ne odriče. Sve uz pjesmu… “Ne može nam niko ništa“. Ali bez pokrića. I ništa ovo nije čudo od Dodika koji stavove mijenja iz dana u dan. Ali jeste od onih koji mirno stoje i posmatraju njegove salve uvreda i govor mržnje. Za njih, podsjetnik. Prvo, niko nije vječan. Drugo, očajnik se za slamku hvata, ali lako može povući i publiku. Pa ih pozivamo da razmisle. Šta ostaje u političkoj zaostavštini čovjeka koji je pomislio da može sve i preko svih? Tuga, jad i čemer.
Videoprilog od 1:23.
