– Vlažnim i makadamskim putem dugo smo putovali prema slobodnim teritorijama Prozora i Gornjeg Vakufa. Sefer Halilović, načelnik Štaba Vrhovne komande Armije BiH, koji je nekoliko dana boravio na slobodnoj teritoriji, a zajedno s njim i vaš reporter, zakazao je sastanak s komandantima jedinica koji brani ovaj dio naše zemlje. Jer, bojovnici HVO i Hrvatske vojske već desetak dana žestoko napadaju položaje naših boraca u Gornjem Vakufu i slobodnoj teritoriji Prozora, početak je izvještaja ratnog reportera Šefke Hodžića.
– Više od 1.500 granata palo juče na Gornji Vakuf, a vođene su i ulične borbe uz upotrebu ručnih bombi. Na slobodnim teritorijama sve manje hrane i lijekova. Od ranog jutra, u podne u napadu na Mostar, bojovnici HVO-a i Hrvatske vojske koristeći tenkove, haubice najvećih kalibara VBR—ove i druga oruđa, razaraju grad.
– Gornji Vakuf je i juče, kao i Mostar, bio glavna meta artiljerija HVO i Hrvatske vojske. Ratni izvještači saopštavaju da je na grad i njegovu okolinu palo oko 1.000 projektila – neki su od izvještaja Oslobođenje iz septembra ’93.
‘Patriotski list’ istog mjeseca 1993, piše sljedeće.
– Napadi postrojbi HVO i pristigle Hrvatske vojske na Gornji Vakuf neprekidno traju sa istim intenzitetom od 3. septembra. Mnogo bolje naoružan i brojčano nadmoćniji, ustaški agresor koristi istu taktiku kao i u januarskim sukobima. Neselektivnom, žestokom, artiljerijskom vatrom razara grad, da bi po zatišju pokušao, svim raspoloživim pješadijskim snagama, prodor sa ciljem okupacije grada. Slobodno se može postaviti pitanje, kojeg grada, jer je u januarskim sukobima, prema podacima komisije UNPROFOR-a, uništeno 386 objekata, razaranje još traje, tako da urbane kulise grada više ne postoje.
Borci ARBiH, preciznim i snažnim kontraudarima, odbacuju svaki nalet postrojbi, koje u svakom takvom pokušaju gube na desetine bojovnika. Nerazumljivo je da ustaški stratezi nisu izvukli nikakvu pouku iz ranijih pokušaja da zauzmu grad. U napadima koji su neprekidno trajali od 11. januara do 20. februara, ustaše su napadale sa dvije smjene po šest hiljada bojovnika, a Armija BiH je kompletnu opštinu Gornji Vakuf branila sa 1500 ljudi.
Bojovnici koji su svaki svoj nasrtaj pratili uzvikom “Naprijed ustaše!”, stigli su odasvud. Da spomenemo samo neke od postrojbi: bojna “Bruno Bačić” iz Tomislav Grada, bojna “Ludvig Pavlović”, dijelovi 113. i 114. Splitske brigade, dijelovi Šibenske brigade, Kaznenički vod “Tutin” iz Gruda, postrojbe HVO iz Prozora, Posušja, Imotskog, Sinja, Konjica, Kostajnice, Mostara, Čitluka… Artiljerijska priprema je vršena sa osam tenkova, 16 transportera, (u prvim danima napada borci AR BiH su uništili sedam), četiri haubice, četiri VBR-a i bezbroj minobacača, PAT-ova i PAM-ova.
Devedeset procenata municije koju su koristili bila je zapaljivog i rasprskavajućeg karaktera. Operacijom su rukovodili pukovnik Željko Šiljeg, zapovjednik sjeverozapadne zone Tomislav Grad, Miro Andrić, dozapovjednik Glavog stožera HVO iz Mostara i Praljak, general Hrvatske vojske. U sukobima je poginuo i njemac Jorgan Šmit, bojnik, član Stožera Operativne zone Tomislav Grada.
Odbrana Gornjeg Vakufa, uprkos tako velikom nesrazmjeru snaga, nije slomljena. Odbranom grada komandovao je Fahrudin Agić, komandant Opštinskog Štaba, za kojeg su oficiri, tada prisutnog, UNPROFOR-a iz Velike Britanije, izjavili da ih je njihov plan odbrane grada, podsjetio na rad čuvenih “Pustinjskih pacova”.
Ustaše su pretrpile ogromne gubitke, a Tuđmanov general Praljak nije ništa naučio. Opet je stigao pred Gornji Vakuf dovukao tenkove iz Hrvatske, specijalno obučene postrojbe, i krvlju ostrvljene crnokošuljaše da bi iznova slomio zube na malom gradu. Značaj Gornjeg Vakufa za fantazmagoriju zvanu “Herceg Bosna” je ogroman, ali je za njegove stanovnike ipak veći. Sukobi, traju, vreliji i od januarsko-februarskog pakla, ali Gornji Vakuf je čvrsto u rukama bosansko hercegovačke Armije.
Izvještaj Oslobođenja iz novembra ’93, spominje G. Vakuf, ali i druge gradove koji su se našli pod dvostrukom agresijom.
– Združene agresorske snage jučer nisu omeli snijeg i hladnoća da nastave djelovanja na većini bh. ratišta. Budnost i spremnost boraca Armije BiH na položajima bili su presudni za neuspjehe neprijateljskih vojski koje su i juče združeno djelovale na olovsko—vareškom frontu, te HVO—a i hrvatske vojske na mostarskom i gornjevakufskom području. Na olovsko—vareškom ratištu srpski agresor snagama četiri korpusa združeno sa postrojbama HVO iz Vareša i Kaknja u prijepodnevnim satima obnovio je napade…
U nastavku prenosimo još jedan tekst, dostupan na digitalnom arhivu Infobiro.
‘GORANOVI JUNACI’, časopis ‘Prva linija’, decembar 1993.
Prema ocjeni novinara i vojnika koji uđu u Vakuf, borci 317. brigade spadaju u sami armijski vrh po hrabrosti, umješnosti i disciplini. Bosna je imala Gradačac, Brčko, Srebrenicu i ne može se izdizati hrabrost nekih boraca nad njima. Ali Vakufljanima je dovoljan kompliment da ih se uspoređuje sa herojima drugih gradova. Na Vakufu je Tuđman izgubio cijelu brigadu. Njega to ne zanima, zanima ga Vakuf, kojeg je prekrstio u Uskoplje. Opet, među samim borcima Vakufa nije uljudno izdvajati heroje.
Novi komandant 317. brigade Goran Čišić je primjer na kojem se pojedinačno mogu sresti sve patriotske odlike Vakufljana. Bio je komandant interventnog voda. To je bila prva vojna formacija u Vakufu, embrion iz kojeg se razvila 317. brigada. Od 52 momka koje je Goran iskupio na Borovoj ravni u školi juna prošle godine, danas ih je 5 zdravih i živih. Prvi je poginuo 21. juna, Eso Gvozden iz Pridvoraca u okršaju s ubačenim Ustaškim specijalcima ‘Frankopana”, koji su imali zadatak da osvoje sve gradske institucije vlasti i tako preuzmu kontrolu nad gradom poput Viteza. Goranovi momci su 21. juna odbranili grad. Od tada etapno vode bitku za njegovo definitivno oslobođenje. Tri Goranova brata su poginula u borbama u Vakufu. Ništa ga nije pokolebalo.
Dobrovoljačka jedinica
Nailazili smo na velik otpor tadašnje civilne vlasti u gradu. Smatrali su da smo grupa ekstremista i ratnih huškača. Ova jedinica je uspostavila ravnotežu vojnih snaga u Vakufu između HVO-a i Patriotske lige. Trudili smo se da održimo tradiciju dobrovoljačke jedinice. Samo dobrovoljci iskreno brane svu Bosnu. U maju prošle godine naši diverzanti su učestvovali u borbama sa četnicima na Pruscu, Urijama, Kopčiću, Košćanu, zatim smo išli na sarajevsko ratište na Krupac, Crveni klanac, Rogoj, tamo su smatrali da smo američki marinci u bosanskoj uniformi, zbog briljantnih borbi. Naša jedinica je najdublje bila probila četnički obruč oko Sarajeva. Bili smo na travničkom ratištu, Opari i Medeniku, u Neretvici na Buščaku, Marvecu, Bokoševici, Golom brdu, Studenčici, na Fojnici, na Majkamenu, Zečijoj glavi, i na kraju u Vakufu smo u borbama od 20. juna do danas.
Ovdje ratujemo sa pripadnicima Hrvatske vojske iz Karlovca, Varaždina, Splita, Rijeke, iz Ljubučkog, Gruda. To znamo iz dokumenata mrtvih bojovnika. Ima ih iz oslobođenih dijelova Sebešića, Pucareva, Bugojna. Od tih pobjegulja formirali su Lašvansku brigadu. Prema našim procjenama, nas napada oko 5 hiljada bojovnika sa osam tenkova i tri “vebera”. Haubice, topovi i minobacači su brojni. Osim nešto Bugojanaca, u pomoć nama nije došao niko od naših. Mi smo išli gdje su nas zvali i gdje nisu. Takvi smo, govori Čišić.
Svaka kota Goranova
Svaku kotu oko grada osvajali su Goranovi momci. Neku su osvojili a drugi je ne uspiju zadržati. Nije bilo tačke da je uprta prstom pred Goranom, da je on lično nije išao razbijati i osvajati. Jedna bomba je udarila u drvo, zatim u njegovu glavu, odbila se, pala njemu iza nogu i eksplodirala. Hrabri imaju sreće u ratu. Legenda Goranovih momaka je Hakija Topić. Spada u red onih boraca Armije čija se hrabrost ne može izreći. Ti momci da su bili i pod nečijom drugom komandom bili bi takvi. Nije to Goranova zasluga. To ’Goranovi” ne znači skoro ništa. Neki su veći od mene, kaže njihov komandant Sejo Šehić, Esmir Čaušević, Ismet Vugdalić, uz Hakiju su dvadesetogodišnjaci na čiji spomen suze poteknu. О njima se priča ipak kao plemenitim momcima čija se hrabrost smatrala običnim nestašlukom. Hakija je dobio sina kad je bio u borbama na Pruscu. Goran ga je kumovao. Htio mu je nadjeti njegovo ime, ipak mu je dao ime turskog grada Adane. “Hakija je bio dijete. Volio je djecu. U Trnovu je bilo zatvorenih srpskih porodica. Jednom dječaku Hakija je svako jutro nosio žvake i kolače i lančpakete. Vodio ga sa sobom.” “Priča je duga, a tuga duboka…’
Goran ČIŠIĆ , komandant brigade koja brani Gornji Vakuf: BORIMO SE PROTIV VOJSKE IZ HRVATSKE
Kojim putem HVO dobiva MTS? Preko Prozora, Tomislavgrada, Splita, prema Vakufu. Postoji li mogućnost zaprečavanja dotoka MTS? Postoji sigurno. Treba presjeći komunikacije prema Idrišu i Kraševu od Prozora, zatim preko Makljena ukoliko bi se ovladalo Crnim vrhom i Matinom. To su najznačajnije kote. Naše jedinice su zauzele pet-šest kota na potezu Posušje-Prozor. S obzirom na to da je zatišje, da li imate podataka o odnosima između domaćih i bojovnika Hrvatske vojske? Pa, nisu sjajni. To smo saznali i od zatvorenika. Domaći bojovnici nisu više voljni da ratuju, jer su svjesni činjenice da će jednoga dana Bosna biti jedinstvena, cjelovita, sa građanskom opcijom, u kojoj će živjeti i Srbi, i Muslimani-Bošnjaci, i Hrvati. To je jedini način da se BiH očuva i ja se nadam da će tako biti. Znači, nije veliko učešće domaćih ‘havajaca’? Vrlo ih je malo da bi oni mogli pokrivati sve položaje. Ponavljam, oni više nisu voljni da se bore, samo vojska Hrvatske. – navodi se u tekstu.
(MiruhBosne)
