Oklopljena ruka presavijena u laktu sa sabljom u stisnutoj šaci: Kako je “grb Rame” postao “grb Bosne”

Budući da državna vlast Osmanskog carstva nije poznavala heraldiku,niti joj je bilo u interesu da gaji i baštini političku i simboličku tradiciju osvojenih zemalja iz perioda prije osvajanja, Bosna je austrougarsku okupacij udočekala bez precizno utvrđenog heraldičkog znaka.

Situaciju je komplicirala okolnost da su se u minulom razdoblju pojavila dvara zličita grbovna obilježja pripisivana Bosni. Jedno odnjih – ruka s mačem – nastalo je i ukorijenilo se uokviru vladarske ideologije Habsburgovaca, a drugo – ukrštene nazubljene grede s okrunjenim glavama – produkt je bogate mašte autora ilirskih grbovnika rađenih po narudžbi bosanske emigracije i posebno je bilo cijenjeno u franjevačkim krugovima.

Zbog toga se već u godini poslije okupacije pokrenulo pitanje o autentičnom, tj. “pravom”grbu Bosne, koje će trajati više od jedne decenije, i koje će okupirati vodeće znanstvenike – povjesničare, heraldičare i numizmatičare – Hrvatske, Austrije i Mađarske.

Rješenje te plodne rasprave na kraju nije uvažilo suvremene srednjovjekovne izvore i znanstvena mišljenja, nego se priklonilo političkom rješenju prema kojem je za grb Bosne i Hercegovine usvojen heraldički znak ruke sa sabljom, tada identificiran kao grb Rame.

Službeno prihvatanje ovog obilježja trebalo je u konačnici simbolički potvrditi da je Bosna uistinu bila isto što i Rama, odnosno da su ugarski kraljevi imali prevlast nad Bosnom jer su smatrali da se ona još od 12. stoljeća pod imenom Rame javljala u njihovoj vladarskoj titulaturi.
Suštinu problema jezgrovito je sažeo u svom radu “Stari grb bosanski” jedan od glavnih aktera te rasprave, hrvatski povjesničar Franjo Rački. Analizirajući novce i pečate bosanskih kraljeva on je došao do zaključka da je autentični srednjovjekovni grb Bosne bio “lierova kruna” u štitu, da se kasnije za Ramu počeo navoditi poseban grb, “koji se je pod uplivom ugarskih državopravnih nazora stao prenašati na Bosnu” te da je taj grb Rame – “na ime mačem oboružana ruka” – posve istisnuo iz upotrebe stari grb bosanski.

Rački je iznio nedvosmislen stav da “taj dakle t. zv. ramski ili primorski grb, prenesen kašnje na Bosnu, ne može pozvati u svoju obranu istinite suvremene heraldičke spomenike”, te da se ta “velika promjena na štetu historijske istine dogodila uplivom monakovske sbirke i njemačke heraldike”.

Iako je mišljenje Račkog u osnovi ispravno, čuveni istraživač je napravio omašku time što je svaki njemu poznati primjer grba ruke s mačem opisao kao grb Rame. To ga je dovelo do zaključka da je “ramski grb” prenesen na Bosnu.
Međutim najraniji očuvani izvori idu u prilog zaključku da je prvobit no “bosanski grb” prenesen na Ramu, jer je ruka s mačem u habsburškoj heraldičkoj i državnoj tradiciji još od kraja 15. stoljeća smatrana grbovnim obilježjem Bosne. Budući da su uplivom ugarskih shvatanja u tu tradiciju Bosna i Rama izjednačene i smatrane istim oblastima, tako se i početkom 17. stoljeća grb Bosne počeo povremeno pripisivati Rami.

Zaseban grb Rame, drukčiji od grba Bosne, ne susreće se na heraldičkim izvorima prije 1701. go-dine. Da bi se to pitanje moglo bolje razumjeti, potrebno se vratiti u početke i ispitati porijeklo ruke s mačem kao grbovnog obilježja te razmisliti o razlozima zbog kojih se upravo taj simbol počeo koristiti kao grb Bosne.

Ruka s mačem kao “grb Bosne”
U srednjem vijeku simbol ruke naoružane mačem predstavljao je viteško dostojanstvo dato istaknutom pojedincu za hrabre ratničke podvige.

U tom smislu on je bio relativno rasprostranjen heraldički znak, posebno često dodjeljivan za vojne uspjehe postignute u borbama protiv Turaka.
Najčuveniji nosilac takva grba u Bosni bio je veliki vojvoda bosanski i herceg splitski Hrvoje Vukčić. Ruka s mačem javlja se u čelenci prve varijante njegovog grba na novcima koje je kovao od 1403. kao herceg u Splitu, da bi se potom taj simbol spustio i u štitno polje na grbu koji mu je dodijelio ugarski kralj Žigmund Luksemburški 1409. godine.
Ruka s mačem također je prisutna kao simbol u štitu i čelenci na grbu Hrvojeva nećaka i nasljednika na čelu donjokrajskog roda Hrvatinića, vojvode Jurja Vojsalića.

Da su isti znak mogli koristiti i Jurjevi nasljednici, vojvoda Petar i njegovi sinovi, naslućuje se iz očuvane predstave grba na jednom kaležu koji se danas čuva u riznici ženskoga benediktinskoga samostana Sv. Marije u Zadru.

S obzirom na okolnost da je u decenijama nakon pada Bosanskog kraljevstva pod osmansku vlast 1463. godine nošenje i isticanje grbova skoro upotpunosti zamrlo, bivše bosanske heraldičke tradicije nastavljene su, s izvjesnim prekidom, na zapadu. Opća konfuzija nastala usljed osmanskih osvajanja i kompleksnih političkih dešavanja na Balkanu rezultirala je činjenicom da su evropski heraldičari tog vremena Bosni pripisivali razne izmišljene grbove s različitim motivima, predstavama i obrazloženjima.
U ideološkom smislu grb Bosne posebno je mogao biti zanimljiv vladarima iz Jagelonske i Habsburške dinastije jer su sebi pripisivali ulogu predvodnika kršćanske borbe protiv osmanskih osvajača na Balkanu. U tom pogledu Bosna je igrala značajnu ulogu u heraldičkoj ikonografiji Jagelonaca kao ugarskih kraljeva, ali i Habsburgovaca kao rimskih careva s pretenzijama na ugarsko prijestolje. U svojim grbovnim programima oni su obilježjima zemalja ugarske krune također pridružili one zemlje kojima nisu vladali, ali za koje su smatrali da im pripadaju po starom historijskom pravu.

No umjesto amblema i grbova kojima su se služili bosanski banovi i kraljevi iz dinastije Kotromanića, u umjetničkom miljeu ove dvije srednjoevropske vladarske kuće krajem 15. i početkom 16. stoljeća nastala su najmanje tri heraldička spomenika koji se, uz izvjesne rezerve, mogu pripisati Bosni.

Kuriozitet je da se u svim slučajevima radi o grbu s rukom naoružanom sabljom. Takav jedan grb nalazi se uz obilježja Češke, Moravske, Šleske, Lužice, Ugarske, Poljske i Dalmacije na kraljevskom oratoriju u katedrali Sv. Vida u Pragu, izgrađenom između 1490. i 1493. godine po narudžbi ugarskog kralja Vladislava II. (1490-1516).

Istise grb također javlja i na svodu kuće u Herzog Friedrichstraße 35. u Innsbru-cku, koju je 19. marta 1495. godine car Maksimilijan (1486-1519) poklonio gradskom sucu Walteru Zelleru. Tu je pozicioniran na sjevernom dijelu freskeu grupi grbova s Dalmacijom, Ugarskom i Hrvatskom.

I na taleru ugarskogi češkog kralja Ludovika II. (1516-1526), kovanom u Kremnici 1525. godine, također se javlja istovjetan grb, ali je u sva tri navedena slučaja kod grbova izostao natpis, pa se ne može sa sigurnošću potvrditi da li se njegova primjena u ovom najranijem periodu odnosi na Bosnu.

Međutim sve dileme otklonjen esu na tri najvažnija heraldička spomenika iz ideološkog programa cara Maksimilijana I Habsburškog – na grbovnom tornju u Innsbrucku iz 1499, na središnjoj kompoziciji njegovog Trijumfalnog slavoluka dovršenog 1515, i na Trijumfalnoj procesiji izrađenoj između 1516. i 1519. godine.

Na sva tri se primjera uz grbovnu kompoziciju ruke sa sabljom nalazi i natpis kojim se taj grb definitivno pripisuje Bosni. Upravo su ovi primjeri bili presudni u daljem razvoju bosanskog grba i konačnoj potvrdi da se krajem 15. i početkom 16. stoljeća grb sa sabljom smatrao doista i grbom Bosne.

Zbog značaja tih heraldičkih spomenika kao svojevrsnih službenih dokumenata na kojima je izložen carski vladarski program, taj široki grbovni ansambl, ukojem je bosanski grb imao također značajnu ulogu, počeo se koristiti za sve ostale carske heral dičke potrebe – na novcu, pečatima, carevom kenotafu i sl.

Da je uistinu tokom ranog novog vijeka ovaj grb pripisivan Bosni, potvrđuje i veći broj drugih izvora različitog porijekla, kreiranih u različitim historijskim okolnostima. Na primjer u grbovniku Johanna von Francolina iz 1560, u kojem su pobrojani grbovi rimskog cara i ugarskog kralja Ferdinanda I. Habsburškog (1526-1564), uz štit s predstavom sablje u ruci nalazi se i natpis kojito obilježje određuje kao grb Bosne.

Na reversu dvije varijante velikog dvostranog pečata cara Ferdinanda I. korištenima od 1559. također se javlja istovjetan znak i on se može pripisati Bosni jer se ona na tim pečatima spominje i u carevoj vladarskoj tituli.

Nedugo nakon careve smrti 1565. godine u Augsburgu je objavljena publikacija s ilustracijama njegove pogrebne povorke. Utom djelu, autora Bartolomeja Hannewalda, sablja u šaci kao “grb Bosne” nalazi se u raščetvorenom štitu zajedno s obilježjima Srbije, Vlaške i Bugarske.

Isti grb obilježava Bosansko kraljevstvo i u grbovniku njemačkog zlatara i gravera Martina Schrota iz 1580, dok je i 1623. godine na bakrorezu s prikazom pogrebne povorke austrijskog nadvojvode i guvernera Nizozemske AlbrechtaVII. († 1621), autora Jacoba Franquarta, flamanskog slikara i arhitekta, grb Bosne predstavljen kao “ruka sa sabljom”.

Baron Péter Révay († 1622), ugarski plemić i kraljevski čuvar Svete krune, pjesnik, ratnik i povjesničar, u svom posthumno objavljenom djelu De monarchia et Sacra corona Regni Hungariae iz 1659. daje samo tekstualni opistog “bosanskog” grba, bez slike, kao “naoružani ljudski lakat, koji u oklopljenoj desnici maše mačem”.

Čuveni isusovac Karl Klein u djelu Analecta poetica provinciae Avstriae Societatis Iesv
iz 1757. godine dao je opistog grba Bosne u stihovima:
ARMATVM.BRACHIVM.BOSNIAE. Arreptum manibus, sitientem sanguinis, ensem, In gentilitiis, Bosnia, cerno tholis: Exanimis dextra est, proprio de corpore scissa; Bosnia, cum veteri corpore iunge manum.

ORUŽANA.RUKA.BOSNE. Prihvaćen rukama, krvožedni, mač,
U plemenitom, Bosno, vidim štitu: Beživotna ti je desnica, od tijela odsječena; Bosno, sa starim tijelom ujedinit ćemo ruku.
Kako je i zbog čega došlo do upotrebe tog obilježja kao grba Bosne od kraja 15. do sredine 18. stoljeća, i danas predstavlja teško rješiv problem.
Većina istraživača koja se bavila tim pitanjem opredijelila se za zaključak prema kojem je presudan utjecaj na odabir tog znamenja imao upravo ranije opisani grb hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića.

Među prvima je tu tezu zagovarao mađarski povjesničar Lajos Thallóczy koji se trudio dokazati da njegovo porijeklo treba tražiti u okolnosti da su Hrvatinići stajali “u sasma neobičnom vazalskom odnošaju prema ugarskoj kruni”, da su držali područje sjeverozapadne Bosne kao leno te da su nakon 1463. godine tom prostoru, koji je nakon osmanskog osvojenja Bosne ostao u okvirima Ugarskog kraljevstva, ugarski vladari dali “neku državopravnu individualnost”.

Prema tome je u skladu s razvitkom “ilirsko-dalmatinske heraldike” u drugoj polovici 15.stoljeća “nova Bosna Jagelonaca” dobila “mačem oružanu ruku kao grb”.

Iako zvuči privlačno, ovo tumačenje samo je smjela pretpostavka koju je zasada nemoguće dokazati postojećim heraldičkim izvorima. Prema takvoj postavci rezervu je iskazao još i Franjo Rački, ali je Thallóczyjeva teza prevladala u stručnoj literaturi jer ju je u svojim radovima zastupao istaknuti mađarski heraldičar Szabolcs de Vajay.

Kako je “grb Bosne” postao “grb Rame”

Nakon što je ugarski kralj Ferdinand I. proglašen rimskim carem 1558. godine, došlo je do stapanja austrijske carske i ugarske kraljevske heraldičke tradicije. Iz tog čina proizišlo je različito poimanje dotadašnje habsburške koncepcije “bosanskog grba”. To se najbolje može primijetiti promatranjem grbova i titula zastupljenih na Ferdinandovim dvostranim carskim pečatima.