Državni zastupnik u Zastupničkom domu PSBiH Šemsudin Mehmedović dobio je odgovore od OSA-e i Instituta za nestale osobe BiH o postojanju masovne grobnice u mjestu Retinje, na području općine Foča, za koju se sumnja da krije posmrtne ostatke ubijenih Bošnjaka tokom 1992. godine.
Mehmedović je u upitu ovim institucijama iznio saznanja da su zarobljeni Bošnjaci prvo odvedeni na branje šljiva u selu Veselice, potom mučki ubijeni, a njihova tijela su zatrpale građevinske mašine u to vrijeme dovezene ciljano za tu namjenu.
“Prema javno dostupnim informacijama na branje šljiva je iz Kazneno-popravnog doma Foča odvedeno između 35 i 60 zarobljenih Bošnjaka”, naveo je Mehmedović u upitima Tužilaštvu BiH, OSA-i i Institutu za nestale BiH.
U odgovoru koji je Mehmedoviću dostavio direktor OSA-e Almir Džuvo potvrđuje da OSA raspolaže operativnim saznanjima o mogućem postojanju masovne grobnice.
“OSA je tokom prikupljanja saznanja o počinjenim ratnim zločinima između ostalog prikupila i jedan broj izjava svjedoka i drugih informacija koje se odnose na izvođenje logoraša iz zatočeničkog objekta KPD Foča tokom 1992. na “branje šljiva” otkad im se gubi svaki trag.
OSA je dostavila Institutu za nestala lica BiH obavještajna saznanja o mogućem postojanju masovne grobnice na lokalitetu Retinje, a saznanja o počinjenom ratnom zločinu su dostavljena nadležnim tužilaštvima u sklopu više predmeta vezanih za ratne zločine na području općine Foča”, navodi se u odgovoru.
Odgovor OSA-e Mehmedoviću
Kada je riječ o odgovoru INO-a koji potpisuje predsjedavajući Kolegija direktora Nikola Perišić, također potvrđuju saznanja o masovnoj grobnici.
“U proteklom periodu izlazili smo na predmetnu lokaciju, obavljali razgovore sa saradnicima i informantima na terenu, a sve u cilju određivanja mikrolokaliteta potencijalne masovne grobnice”, navodi Perišić te najavljuje da će onda kad budu imali “osnovanu sumnju” o mikrolokalitetu masovne grobnice uputiti zahtjev za ekshumaciju Tužilaštvu BiH.
Perišić Mehmedovića obavještava da nije upoznat s informacijom da se na tom lokalitetu formira deponija otpada, ali da će preduzeti sve radnje u cilju pronalaska nestalih lica za kojima se traga.
Odgovor Instituta za nestale
Mehmedović još uvijek nije dobio odgovor Tužilaštva BiH ili barem nije objavljen na stranici Parlamentarne skupštine BiH, prenosi NAP.
Više od 600 Bošnjaka se još vode kao nestali
Mehmed Ćerimagić je odveden 1. jula 1992. godine iz sela Mješaje, zajedno sa svojim bratom i drugim komšijama, u Kazneno-popravni zavod Foča. Sredinom 1993. godine, prema saznanjima njegovog unuka Elvisa Čauševića, bio je u grupi ljudi koja je odvedena na branje šljiva.
“Znamo da ko je otišao da bere šljive nije se nikada vratio! Ja sam došao do informacije da je on najvjerovatnije na mostu u Brodu u Foči na zvjerski način zaklan i bačen u rijeku Drinu. Nikada nismo pronašli nijednu njegovu kost”, govori Čaušević za Detektor.
Svake godine na obilježavanje nosi njegovu uvećanu sliku.
“Zadnji put sam djeda vidio u njegovoj kući početkom rata, kada sam s majkom i sestrom došao da posjetim njega i nanu u selu. Tada je rekao mami: ‘Čupo, bježi s djecom, ovo nešto nije dobro!’ Jedne godine sam na obilježavanju u Foči rekao da ja oprostiti ne mogu, ali možemo biti zahvalni ako nam kažete gdje su naši mrtvi, da ih dostojno sahranimo”, kaže Čaušević.
Prema podacima Udruženja žrtava “Foča 92-95”, još se traga za 619 osoba s područja ove općine.
Presudama sudova u Haagu je utvrđeno da je političko i vojno preuzimanje vlasti u općini Foča započelo tako što su 8. aprila 1992. srpske snage granatirale grad. Pucanje i granatiranje je bilo usmjereno na naselja s većinskim bošnjačkim stanovništvom, poput Donjeg Polja, ili s miješanim stanovništvom, poput Čohodor Mahale, a zauzimanje grada završilo je do sredine aprila 1992. godine.
Bošnjačko i drugo nesrpsko stanovništvo je sistematski kupljeno u racijama, prema civilima se često okrutno postupalo, premlaćivani su i ponekad ubijani. Muškarci i žene razdvajani su i prebacivani u razne zatočeničke objekte, kao što su školski i društveni objekti i fočanski zatvor, gdje su bili izloženi ponižavajućem i degradirajućem postupanju.
Simboličnim puštanjem bijelih ruža u rijeku Drinu s Karlovog mosta u Foči u znak sjećanja na sve ubijene, članovi porodica poručuju da ne žele da se zločini u ovome gradu ponove.
“Karlov most se nalazi u neposrednoj blizini KP doma Foča, koji je za vrijeme rata bio najveći logor za muškarce, a u jednom periodu i za žene na prostoru općine Foča. Većinom su muškarci iz KP doma izvođeni i ubijani na ovome mostu. Ovaj most ima tužnu historiju, isto se dešavalo 1942. godine”, kaže Midheta Kaloper iz Udruženja žrtava “Foča 92-95”.
U haškim presudama Dragoljubu Kunarcu i ostalima, potom Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću, Momčilu Krajišniku te Miloradu Krnojelcu, utvrđeno je da su stotine muškaraca Bošnjaka, kao i još nekoliko drugih nesrpskih civila, zatočeni u KP domu a da nisu bili optuženi ni za kakvo krivično djelo. Od prestanka borbi pa do kraja 1994. godine, u svakom momentu je bilo nekoliko stotina muškaraca, koji su tamo bili zatočeni u vremenskom rasponu od četiri mjeseca do više od dvije i po godine.
“Mi Drinu smatramo najvećom grobnicom na prostoru Balkana, gdje se posmrtni ostaci naših najmilijih nalaze još uvijek u dubini njenog korita i postoji mogućnost da nikada neće biti pronađeni”, boji se Kaloper.
Izet Spahić, jedini bošnjački odbornik u Skupštini opštine Foča, kaže kako porodice žrtava Karlov most zovu “mostom smrti”, jer su ljudi na njemu ubijani i odatle bacani u Drinu. Kaže kako se u ovaj grad nakon rata vratio vrlo mali broj ljudi.
“Sa sigurnosnog aspekta, nije bilo problema. Mi smo uspjeli naći neku komunikaciju i to funkcioniše onako kako mora. Foča je poznato mjesto stradanja žena u ratu. Puno je zločinaca koje nije stigao zakon, nadamo se da će biti. Više od 600 Bošnjaka se još vode kao nestali. Projekat ‘Buk Bijela’ nas je uznemirio, jer sumnjamo da na tome mjestu postoje masovne grobnice. Mi smo o tome govorili javno, ali nismo ništa uspjeli promijeniti”, kazao je Spahić za Detektor u ljeto 2024.
