Vijest da je u 49. godini života, nakon borbe s teškom bolešću, preminuo Mladen Bartolović duboko je rastužila bosanskohercegovačku javnost.
Najveći igrački trag Bartolović je ostavio u Hrvatskoj, gdje je nastupao za Cibaliju, Dinamo i Hajduk, a upravo su mu sjajne igre u susjedstvu donijele i mjesto u reprezentaciji Bosne i Hercegovine. Za nacionalni tim upisao je ukupno 17 nastupa i postigao jedan pogodak. Bilo je to 2005. godine u susretu protiv Malte, kada je u pobjedi od 5:2 snažnim udarcem ljevicom pogodio donji lijevi ugao protivničkog gola – trenutak koji je ostao upisan u pamćenje navijača.
Bartolović je u sjećanju ljubitelja fudbala ostao i po izuzetnoj požrtvovanosti prema državnom grbu. Dok bi se intonirala himna Bosne i Hercegovine, njegova ruka je uvijek bila na srcu – jednostavan, ali snažan simbol koliko mu je značilo igranje za reprezentaciju.
Prije tačno tri godine govorio je za Reprezentacija.ba portal o danima provedenim u nacionalnom timu za koji je igrao u periodu od 2003. do 2008. Prenosimo dio tog razgovora.
– Meni je taj period karijere bio fenomenalan. Bez obzira na sve što se dešavalo i okolnosti kakve su bile. Stekao sam prijatelje za cijeli život i igrao sa velikim igračima poput Konjića, Bolića, Barbareza, Salihamidžića… Ja sam prvi put dolazio iz Cibalije i mislio sam: ‘Joj, pa ovo su zvijezde’. Pitao sam se kako će uopšte izgledati naše druženje jer sam ih smatrao nedostupnim, ali na kraju sam se uvjerio da su to toliko veliki i ujedno jednostavno ljudi. Ljudine! Najviše me oduševio Barbarez. Nije omiljen u BiH bez razloga. Oduševio me njegov odnos prema igri, prema treningu, igračima. Pravi lider, rekao je tada Bartolović za Reprezentacija.ba.
Svaku utakmicu u dresu Bosne i Hercegovine smatrao je posebnom, a rado se prisjećao i brojnih anegdota sa okupljanja reprezentacije.
– Na okupljanjima je vladala sjajna atmosfera, odnosi među igračima su bili izvrsni. Najviše pamtim situaciju kada sam tek došao u reprezentaciju i gostovanje u Rumuniji. Došli smo u hotel, smjestili se i sutradan izašli malo u šetnju. Obično tada nema nikakve gužve, šetnja služi za opuštanje, ali oko nas je tada čitavo vrijeme bila vojska. Kao da smo… To mi je baš čudno bilo i onako ostalo mi je u sjećanju.
Malo je poznato da je Bartolović bio i nesuđeni košarkaš. Zidovi njegove sobe u rodnim Zavidovićima bili su oblijepljeni košarkaškim posterima iz magazina Tempo i Koš, a posebnu ljubav gajio je prema Los Angeles Lakersima.
– Početkom 1990-ih bio sam potpuno ufuran u košarku. Trenirao sam je do 16. godine i kažu da me išlo vrlo dobro, bez obzira na to što sam visok samo 169 centimetara. Ne morate me pitati šta sam igrao – jasno je da nisam mogao biti centar, već playmaker (smijeh). To su bila neka druga vremena. Mi kao djeca nismo visili na mobitelima. Ko zna, da nije bilo rata, lako moguće je i da bih postao košarkaš, prisjetio se Bartolović.
Smrt Mladena Bartolovića ostavila je veliku prazninu, ne samo u bosanskohercegovačkom fudbalu, već i među svima koji su ga poznavali. Otišao je tiho, onako kako je i živio – skromno, smireno i bez potrebe da se nameće. Bio je primjer na terenu i van njega, čovjek koji je poštovao igru, grb i ljude oko sebe…
