Pismo Begzade Gavrankapetanović caru Franji Josipu

Pismo Begzade Gavrankapetanović caru Franji Josipu

Pismo Begzade Gavrankapetanović, rođene Bašagić, supruge posljednjeg počiteljskog kapetana Ibrahim-bega Kapetanovića, napisano begovicom, posebnom varijantom bosančice, 13. juna 1902. godine i upućeno Caru i Kralju Franji Josipu I u Beč.

Begzada-hanuma Gavrankapetanović bila je rodica Safvet-bega Bašagića i 1844. godine udala se u porodicu Gavrankapetanovića. U spomenutom pismu žalila se Caru i Kralju što joj je tadašnja austrougarska vlast oduzela veliki dio imovine (brdo Crmnicu, preko puta Počitelja, i petnaestak kilometara zemlje, sve do Dretelja i Mogorjela).

Nakon smrti supruga, ostala je sama sa petero djece, koju je trebalo odgojiti i školovati. Drugom agrarnom reformom izgubila je zemlju i prihode s nje, a tim je sredstvima planirala finansirati studij prava dvojici svojih sinova – u Beču i Budimpešti. Sva su joj djeca završila Ruždiju u Mostaru.

Ovo pismo potvrđuje pismenost bosanske žene muslimanke, njenu samosvijest i borbu za zaštitu svojih i prava svoje porodice.

Pismo je sačuvano u originalu jer ga, zbog specifičnosti, nisu u Beču mogli pročitati i vratili su ga na transliteraciju. Pismo se čuva u arhivi porodice Gavrankapetanović.

Iz Počitelja, Begzada Gavrankapetanović (pečat: 13. juni 1902.)

1) Visoko zajedničko carsko kraljevsko ministarstvo, odjel za Bosnu i Hercegovinu u Beču! Prićerana do skrajne granice nužde pa još prinuždena da trpim, ja i moja djeca, zbog drugih koji golemu štetu nanose meni i mojoj nejačadi oduzimajući im bez uzroka i bez išta samo s gole ledine njihovu baštinu, pravu djedovinu, ja kao njihova mater nisam to mogla nikako trpiti, pa još gledajući svakim danom u onaj komad zemlje svojim vlastitim očima, a moja djeca od kojih su sada četvorica na naukama, i to bez štipendije i bez išta, više se puta i napate, ta moja djeca pitaju svaki čas da im opremim novaca. Ali odakle, kada ih nejmam? Kada mi god dođe pismo da im opremim novaca, a ja nejmam, proplačem, te pritom u svom srcu pomislim: ja od prvih plemića Bosne i Hercegovine, šta sam dočekala, da ja svojoj djeci nejmam poslati novaca što im je najnužnije da živu. Šta sam Bogu i vladi skrivila da mi moje i moje djece vlasništvo oduzima? Jasno je kao sunce na nebu da je to njhova djedovina, njihovo vlasništvo već od nekoliko stotina godina, što mogu sa stotinu osoba dokazati, što ću dolje jasno navesti. Pa zašto, ako Boga znate, da mi se oduzima, pa da se moja djeca pate kod svoje djedovine koja je krvavim trudom zaslužena?

2) Najžalosnije je: jedna plemićka obitelj koja se je naučila svakom dobru, najednom, ne svojom krivnjom, nego krivnjom drugih, započne nazadovati i očita joj opasnost počne prijetiti. Onoj familiji koja je kroz četiri stotine godina bila ures jdnoj pokrajini pa najednoć, i to ne svojom krivnjom, u nazadak pođe, te nije kader svoju djecu izobraziti da budu uzor svojoj domovini i najlojalniji članovi njegova veličanstva premilostivog našeg cara i kralja, kako su im oci, djedovi i pradjedovi bili prvašnjim vladama i za njih krv lili. Moja su djeca u cijelom svome malome imetku posjedovala najbolji komad zemlje takozvanu travu Crnicu, koja graniči po tapiji i ljudima, te uživa nju više nego dvjesto godina: od istoka željeznički put, od zapada selo Međugorje, od sjevera Šabanovića ograda, a od juga bivše vlasništvo Hunjića. Ta ista trava gori spomenuta oduzeta je mojoj djeci dok su oni bili nejaki, i to za vrijeme provedenja gruntovničku kotaru Ljubuškom. Pošto moja djeca tada nisu ništa znala, pošto su bili nejaki, nisu se oni umjeli gonati, uzprkos što su podigli tužbu za povratak svoga vlasništva. Pritom dala im je visoka vlada jedan mali kutić od te cijele njihove Crnice, a ono drugo sve im je oduzela i danas to uživa selo Dretelj. Uzprkos uživanja posjeda od toliko godina, uzprkos tapije koja točno granice označuje, uzprkos svjedoka koji mogu iz pet sela izvesti, i kojim mogu posvjedočiti da je to faktični posjed moje djece, opet mi je oduzeto.

3) Visoko ministarstvo! Ova stvar mene kao njihovu mater u duši boli, i nekako kolebam pitajući se ima li pravde na svijetu. Fakta je to po svačemu da je to bilo moje djece, koje su im njihovi stari ostavili koje im je djed, pradjed, otac uživao, a sada na njih prešlo. Danas imade ljudi koji pamte i koji su tu istu travu držali iz ruku dječijega djeda, oca, pa iz moje same ruke, i na nju zakupninu plaćali kao: Veledari, Đonke, Klepčilići i Vasilji i desetak drugih familija, koje neka izvoli visoko ministarstvo preko svojih kotarskih ureda ispitati pa će se o potpunoj istini mojih tvrdnja osvjedočiti. Čudo mi je, a ujedno me u duši boli, da je to njihovo vlasništvo oduzeto njima ni krivim ni dužnim, a drugima dato da uživaju i na njemu se kočopere, a moja djeca nevina za drugog da pate. Je li to pravo, zaboga? Uza sva ostala sela, kao Čapljina, Nova Sela, Međugorje, Tasovčići, Počitelj, Ševač njive, koja će sela svuđe osvjedočiti da je to od pam[ti]vijeka prava djedo{do}vina moje djece, jedino selo Dretelj ne svjedoči, uzprkos dokazima, kao tapijama koje točno granice označuju, uzprkos ostalim ljudima koji nikakve koristi nemaju odatle što će ta trava biti vlasništvo moje djece, uzprkos i danas postojećem zidu koji je travu od napadača branijo. Uzprkos uživanja od sto godina to selo Dretelj nije svjedočilo jedino samo zato da ono samo uzmogne to nepravedno uživati, kako i uživaju. Tu se jasno vidi instik svojeljublja đe je kod njih pri tom.

4) Izginulo svako ču(v)stvo istine, pravice te poštivanja tuđega vlasništva. Naša visoka zemaljska vlada to njihovo (dreteljsko) lažno kazivanje uzela je u obzir, te mojoj djeci koru iz usta uzela a Dreteljanima na uživanje daje. Naša, u svakom pogledu pravedna, vlada nije stvar točno proučila, jer sam više nego sigurna da to tako ne bi bilo, već što je čije da bi mu to i dodijelila. Prinuždena iz gori navedenih razloga, visokom ministarstvu ovu moju skromnu molbu podastrijeti veće sam nego sigurna da će se visoko isto smilovati na moje i moje djece stanje i njihovu vlastitu djedovinu u njihove ruke uručiti, jer u protivnom slučaju moja bi djeca bila primorana, kroz nekoliko još godina, još sve svoje prodati i do prosjačkoga štapa doći, pošto ono zemlje što posjeduju u poljima to nije sigurno od Neretve rijeke, jer ona svake godine nosi im zemlju ispred očiju, kako to svake godine biva na istom njihovom zemljištu. U Gabelice im je više dunuma zemlje uništila. Kako sam čula i razumila, a i u svom srcu potpuno uvjerena, da visoko naše ministarstvo nije voljno da se unište prve plemićke porodice iz Bosne i Hercegovine, već ide i za tim da ih potpomogne, pa neće valjda moja djeca biti najnesretnija da ne imadnu nikakovoga smilovanija kod visokoga ministarstva, bar ono što je njihovo da im dodijeli, ako na nikoji drugi način, barem putem milosti smilovanja za koje će mu čovječno djelo svemogući Bog naplatiti, jer će time dvanes siročadi, dvanes moje djece utješiti, i od gotove propasti izbaviti.

Najponiznije se bilježim Bega, udova iza Ibrahim-bega Gavrankapetanovića, u Počitelju.

P. S.

Pismo napisano 1902. godine i upućeno Zajedničkom Carskom i kraljevskom ministarstvu finansija u Beču bilo je napisano begovicom – dekadentnom formom bosančice koja se razvila u 19. stoljeću, a koje sadrži tek rudimentarne ostatke nekadašnje raskošne bosaničke grafije. Ta vrsta pisma njegovala se u zatvorenom porodičnom krugu i njime se nastavljaju služiti žene pa ga se često naziva i ženskim pismom.

Transkripciju pisma izvršila i pripremila prof. dr. Lejla Nakaš

Autori teksta: Prof. dr. Aida Abadžić Hodžić, Prof. dr. Lejla Nakaš  Ilustracija: Pismo Begzade Gavrankapetanović caru Franji Josipu pisano pismom begovica

Izvor: bosnianexperience.com

Previous Hadžije iz Bosne i Hercegovine doputovale u Medinu
Next 'Odjavna špica i posljednji pozdrav jednoj raskalašenoj i nakaradno sklopljenoj vlasti'

You might also like

BAŠTINA

Brusa-bezistan riznica u kojoj se čuvaju prahistorijski artefakti (FOTO)

Brusa-bezistan je multimedijalni objekt, spomenik kulture BiH koji je 1551. godine izgradio Rustem-paša Opuković, veliki vezir Sulejmana Veličanstvenog. Nalazi se na desnoj obali  Miljacke u središtu trgovačkog jezgra Baščaršije. Sa

BAŠTINA

VARDAČKA DŽAMIJA U KONJICU

Vardačka džamija u Konjicu smještena je u naselju Varda po kom u narodu i nosi svoje ime. Vardačka džamija je, po Hivziji Hasandediću, bila jedna od osam molitvenih mjesta koje

BAŠTINA

Završena obnova Mosta Mehmed-paše Sokolovića

Okončani su radovi na obnovi čuvenog Mosta Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, a na proljeće će biti i svečano otvaranje. Radovi na obnovi Mosta preko Drine, na istočnoj granici Bosne i Hercegovine,