Pokušava li vladajuća elita Srbije obnoviti Dušanovo carstvo i kakve to veze ima s Bosnom?

‘Zadatak moje generacije političara je da nastavi borbu za ujedinjenje svih Srba‘ – izjavio je za časopis Pečat ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin. S naslovne strane tog medija od 18. ovog mjeseca odaslana je poruka vojnog ministra Srbije – Srbi će se ponovo ujediniti.

Tih dana na Palama u blizini Sarajeva, na ukopu ratnog zločinca Momčila Krajišnika, čelnik udruženja ‘Stvaraoci R. srpske’ Božidar Vučurević je izjavio: ‘Stvorili smo Republiku srpsku, prvi put srpsku državu u našoj istoriji s ovu stranu Drine.’

Vučurević, iako entitet pokušava nazvati državom, ipak je svjestan historijske činjenice da se nikada srpska država nije prostirala na bosanskoj teritoriji.

I u vrijeme srednjovjekovnog srpskog vladara Dušana Nemanjića (sredina 14. vijeka), na vrhuncu srpske moći, koju nerijetko prizivaju u Srbiji posljednjih decenija – Bosna je ostala slobodna i suverena država! Nemanjići, bez obzira na svoju snagu i širenje na jug (do Grčke) nisu mogli zapadno širiti svoju vlast. Bosna je bila prekrupan zalogaj. Ali vlast nisu mogli širiti ni sjeverno. Današnja Vojvodina bila je suvereno u rukama tada silnih Mađara. Zapravo, nakon Dušana, vlast nad njegovom državom ostvarili su upravo Bosanci i Mađari.

U međuvremenu, na mitovima zasnovanim historijskim predstavama o sebi i drugima, zamišljene i željene granice Dušanove države ‘proširile’ su se daleko na zapad. Preko cijele Bosne i dijelova Hrvatske prostiru se mitske ‘srpske zemlje’. To je ona famozna ‘granica’ koju su s početka devedesetih ponavljali ideolozi velikosrpske politike poput Šešelja i njegovog učenika Vučića.

Riječ je zapravo o prostoru u koji je naknadno, u Osmanskom cartsvu, naseljeno pravoslavno stanovništvo, koje je potom (kroz prethodni vijek i po) srbizirano.

Taj prostor pokušali su objediniti i četnici u Drugom svjetskom ratu, kao i njihovi ideološki nasljednici tokom devedesetih godina kada je izvršena brutalna agresija na međunarodno priznatu i suverenu državu Bosnu i Hercegovinu te počinjen genocid nad bošnjačkim narodom.

Da se od velikosrpske politike nije odustalo ni danas potvrđuju nam to svakodnevne izjave najviših zvaničnika Srbije, poput gore navedene izjave ministra odbrane.

U nastavku prenosimo dijelove razgovora koji je profesor političke filozofije na Univerzitetu u Tuzli Enver Halilović vodio sa crnogorskim novinarima.

(Cjelovit tekst: Vučić obnavlja Dušanovo carstvo, region mora da reaguje)

Halilović, koji je bio rektor Tuzlanskog univerziteta, ministar u vladi Tuzlanskog kantona, ambasador Bosne i Hercegovine u Moskvi, kaže da dugo vremena prati političku i javnu scenu ne samo na Zapadnom Balkanu, već i šire i da ga zabrinjavaju kampanja i dešavanja nakon parlamentarnih izbora u Crnoj Gori.

VN: Dakle, čekaju nas velika iskušenja…

HALILOVIĆ: Iskušenja i izazovi čekaju i Crnu Goru i region. U ovom momentu na djelu imamo pokušaj Aleksandra Vučića da obnovi Dušanovo carstvo, da se formira neka nova vrsta nekadašnjeg carstva, ako ne kao jedna država, onda kao konfederacija ili federacija tzv. srpskih država. Pri čemu se pod srpskim državama ne podrazumijeva samo Crna Gora, nego i BiH i Kosovo i dio Makedonije, Hrvatske… To ide vrlo daleko. Korijeni jednog ovakvog višedecenijskog projekta su duboki. To je ideologija koja se decenijama izgrađuje u glavama vladajuće elite u Srbiji. Ne govorim o srpskom narodu u cjelini, nego o vladajućim strukturama srbijanske vlasti.

VN: Upravo na takvu opasnost konstantno upozorava crnogorski predsjednik Milo Đukanović, iako je zbog takvih otvorenih stavova na meti srpskih medija…

HALILOVIĆ: Đukanović je vrlo ozbiljan političar na ovim prostorima. Ja ga smatram među najistaknutijim političkim misliocima i pragmatičarima na prostoru Zapadnog Balkana. Njegova analiza situacije u Crnoj Gori i regionu nakon vaših izbora je apsolutno razložna, smislena i utemeljena na istorijskim i pravno političkim činjenicama. Dešavanja u Crnoj Gori su u stvari neki pokušaj da se kompenzuje gubitak Kosova. Ali, to srpskoj vladajućoj eliti nije dovoljno, već kroz razne ideje stvaranja saveza srpskih država nastavljaju stari Miloševićev projekat – Svi Srbi u jednoj državi. Pri čemu se ne podrazumijavaju samo Srbi pravoslavci, nego i Bošnjaci, katolici, Hrvati, oni koji žive u Vojvodini, Slavoniji…

Dakle, radi se o jednom ozbiljnom projektu i u tom kontekstu vrlo ozbiljno treba razmotriti i ideju “Mini Šengena”.

VN: Zašto u kontekstu obnove Dušanovog carstva pominjete i ideju “Mini Šengena”?

HALILOVIĆ: Zbog toga što se ta ideja vrlo dobro uklapa u šemu velikosrpske politike.To je samo blaga ekonomska, globalistička verzija Dušanovog carstva. Tu nema nikave dileme. Ja sam za to da se sa državama o kojima se govori u tzv. “Mini Šengenu” uspostavi najbliskija moguća saradnja, ali na principu međusobnog dogovaranja, pravljenju sporazuma Crne Gore sa Bosnom, Bosne sa Srbijom, Srbije sa Kosovom, Sjevernom Makedonijom…, a ne da se međusobno potpisuju sporazumi o “Mini Šengenu”. To je nepotrebno.

VN: Šta dalje?

HALILOVIĆ: Region mora shvatiti kakva je opasnost od ideje nove srpske hegemonije, o zajednici srpskih država ili terotorija, o “srpskom svetu”. To čitav region mora da prepozna, ali tome mora i da se usprotivi. To je nešto što proizvodi nemir, mržnju, nemogućnost zajedničkog života, što će proizvesti ponovo rat. Lideri u regionu moraju da shvate, kao što je to odlično prepoznao i shvatio gospodin Đukanović, da ćemo imati novu nestabilnost i rat na ovim prostorima i da zajednički prenesu svoje opravdane strahove nekome izvan ovog regiona koji na ovaj prostor utiče.

***

VN: Vučić je ustanovio i Dan srpskog jedinstva i zastave…

HALILOVIĆ: I to je događaj koji pokazuje otvorenu namjeru srpskog predsjednika da obnovi Dušanovo carstvo. On čak ne priznaje stare datume koji su se vezivali za srpsko jedinstvo, kao što je Savindan, već pravi nove, njegove datume srpskog naroda u cjelini. Vučić ih objedinjava na novim osnovama, i to pričom o ekonomskom, infrastrukturnom povezivanju takozvanih srpskih država, kojima će Srbija još i da pomaže. Dakle, to je ta priča kojoj za sada samo nedostaje politička forma. Ali, politička forma će se izgraditi vremenom tako što će se formirati stranke koje će se zalagati za ideju političkog objedinjavanja tog prostora. I mi se ponovo vraćamo na ono što smo imali devedesetih godina prošlog vijeka.